PRAVNE NAPOMENE I OBAVIJESTI POGLEDAJTE NA DNU STRANICE // LEGAL NOTICE AND INFORMATION LOOK AT THE BOTTOM OF THE PAGE
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kanabis u Hrvatskoj još uvijek nije legaliziran dok sloboda govora postoji, zato, da bismo ove stranice održali legalnim, strogo je zabranjeno nuditi i/ili tražiti prodaju ili razmjenu bilo čega što je ilegalno u Hrvatskoj, počevši od sjemenki Kanabisa pa do Kanabisa već pripremljenog za konzumiranje u bilo kojem obliku.

srijeda, 17. kolovoza 2011.

ULJE OD KONOPLJE - LIJEK ZA RAK

Kanabis sativa konoplja, čudnovata biljka, sadrži lijek za rak i druge bolesti.

Za one koji su gledali dokumentarac "Run from the Cure", ovdje bi trebali biti svi odgovori na pitanja o proizvodnji vlastitog ulja. Preporučujem da ljudi uzgajaju vlastitu konoplju bilo u malom zatvorenom prostoru ili van. Vlastiti uzgoj će otkloniti veliku cijenu po kojoj dileri prodaju marihuanu. Cijena marihuane može varirati od dilera do dilera, isto kao i njena kvaliteta. Za sve nove ljude u uzgoju konoplje neophodno je obrazovanje putem dobre knjige ili video materijala.

Download cijelog teksta na Hrvatskom:

Rick Simpson - ULJE OD KONOPLJE

Download cijelog filma s podnaslovom:

ULJE OD KONOPLJE - LIJEK ZA RAK

Download cijelog dokumentarnog filma:
07.05.2011. NA RUBU ZNANOSTI - RICK SIMPSON (ULJE OD KONOPLJE) 

Download cijele najave gostovanja Ricka Simpsona u Opatiji:
30.04.2011. RICK SIMPSON U OPATIJI - NAJAVA 

SVJEDOČENJA

Poštovani,

... rado bih vam zahvalila u ime moje tetke, koja zahvaljujući vama slavi 70 godina. Oboljela je od raka, a Splitski su je liječnici već otpisali i više nije primala nikakvu terapiju. Stoga smo odlučili pokušati s vašim uljem protiv karcinoma. Uzima ga već 4 mjeseca i, premda je ozdravila, ne pomišlja prekinuti terapiju. Kazala je da će uzimati do kraja života, a podupiru je sada i njezini liječnici.
Puno lijepih pozdrava iz Splita
Marijana V.

... kupio sam bočicu ulja protiv raka želuca i jako sam zadovoljan dosadašnjim rezultatima. Bolova više nemam, a i karcinom se počeo povlačiti.
Nadam se da ću se potpuno izliječiti.
Zahvalan g. Marić iz Opatije

... preko Vas sam nabavila ulje protiv karcinoma dojke i potpuno pobijedila tu strašnu bolest Vašom i pomoću doktora. Ne znam kako bih opisala tu radost, to može shvatiti samo čovjek koji je iskusio borbu s tim strahotama i nadanjima. I sada svake godine preventivno pijem ulje prema Vašim uputama, a po Vašoj preporuci živim zdravo, bavim se sportom i jedem više voća i povrća, dok meso konzumiram u umjerenim količinama.
Mirna iz Zagreb

… drago mi je da Vam mogu prenijeti moja iskustva s Uljem te Vam se mogu zahvaliti za sve upute i savjete koje ste mi dali. Sve do nedavno stalno sam imao problema s masnoćom u krvi i visokim šećerom. Razine masnoće i šećera su uvijek bile previsoke i normalnu razinu sam mogao postići jedino pomoću tableta. Moju je pažnju privuklo ULJE  i umjesto tableta sad koristim samo ove prirodne kapi. Rezultat je takav da se zahvaljujući Vama i Ulju održava normalna razina masnoće i šećera. Osim toga, općenito se također osjećam mnogo bolje."
Vječno zahvalan Drago iz Mostara

"Želio bih podijeliti s drugima moje iskustvo s ULJEM. U travnju 2010. razbuktao se rak kostiju i moj lijevi lakat počeo se raspadati. Desnu ruku jedva da sam uopće mogao koristiti. Bol je postala gotovo nepodnošljiva. Noću nisam mogao spavati. Sve mi je teže bilo i hodati. Ništa nije bilo od nikakve koristi za poboljšanje mojeg stanja. Bio sam spreman umrijeti. Krajem ožujka savjetovali ste me o ULJU. Počeo sam ga koristiti kao što ste mi rekli. Za manje od tri tjedna moj je lakat ozdravio! Sve otada se osjećam ponovo živim, te imam puno snage! Uopće više nisam umoran! Kakvo veselje ponovno se tako osjećati. Živ sam i dobro i pun nade! Hvala vam......Od tada sam mnoge od svojih prijatelja upoznao s ULJEM. Kod svih je naišlo na pozitivan odjek. Želim iskazati svoju skromnu zahvalnost vašem neumornom i nezahvalnom radu koji ste pružili mnogima od nas koji nepotrebno podnose konvencionalni medicinski tretman."
Puno srdačnih pozdrava iz Dubrovnika,
Uvijek Vaš Matko

Upravo sam prije nekoliko dana počela piti ulje. U zadnjih nekoliko mjeseci potrošila sam približno 20.000 Kn za liječničke preglede i razne postupke zbog nedijagnosticiranog stanja trbuha. Prošla sam bezbrojna ispitivanja krvi, ispiranje barijevom kašom, kolonoskopiju, abdominalni sonogram itd. Od početka sam patila zbog prekomjernih plinova, neredovitosti stolice, neprestanih bolova u gornjem i donjem lijevom kvadrantu, slabosti, lagano povišene tjelesne temperature i još puno manjih simptoma. Tretirana sam s nekoliko lijekova, ali jedina stvar koja je uopće koristila bila je "AXID", izvjesna H2 blokirajuća supstanca koja se cesto koristi za čireve i kod refluksa. Gotovo odmah nakon prve primjene ulja moj se želudac osjećao mnogo bolje, količina plinova je značajno opala. Pitala sam se da li bi placebo efekt mogao objasniti ovo poboljšanje. Međutim slijedećeg dana osjećala sam se još bolje. Podrigivanje je prestalo i više nije bilo bolova. U mojem umu postoji još samo tračak sumnje da li to ulje imalo tako povoljno djelovanje na moje stanje. Po prvi puta u nekoliko mjeseci osjećam se "normalno".

Dodatak: 28. svibanj 2011.g.: "Nastavila sam svakodnevno uzimati ulje da bih svoje stanje držala pod kontrolom. U potpunosti sam prestala uzimati Axid. Ja znam da me ulje nije "izliječilo", jer kad ju prestanem uzimati, unutar dva ili više dana moje se stanje pogorša. A ipak, dok uzimam ulje ja sam o.k.
Hvala Vam na svemu.
Ljubica iz Osijeka

POVIJEST KONOPLJE

Marihuana je jedna od najstarijih biljaka koju su ljudi upotrebljavali u brojne svrhe. Ona pripada među najstarije kulturne i psihoaktivne biljke. Opojnu smolu spominju svete knjige starih Perzijanaca (Zend-Avesta) i Indijaca (Atharva-Veda), tako da su znanstvenici zaključili da je biljka podrijetlom iz Azije.

Sigurno je da su biljku uzgajali u Kini, 4000. g. pr. Kr. i u Turkestanu 3000. g. pr. Kr.

Kao lijek se već dugo koristi i u Indiji, Kini, Srednjem istoku, jugoistočnoj Aziji, Južnoj Africi, Južnoj Americi.

O prastaroj upotrebi Marihuane možemo zaključiti iz brojnih antičkih zapisa. Oni govore kako se kanabis upotrebljavao za postizanje sreće, odnosno boljeg raspoloženja. Herodot je u 5. stoljeću naveo: „Konoplja u njihovoj zemlji raste divlja, ali je Skiti i siju, a narodi Trakije od nje prave odjeću. Skiti uzimaju sjeme te konoplje i puzeći po šatoru bacaju sjeme na užareno kamenje te se ono dimi i stvara paru, kojoj nije ravna nikakva parna kupelj u Grčkoj. Od te pare, Skiti su oduševljeni od veselja. To im služi namjesto kupelji, jer oni tijelo nikada ne peru u vodi.“ Ovaj opis se, dakako, nije mogao smatrati dovoljno uvjerljivim, kao dokaz o upotrebi kanabisa u to vrijeme. No, u prethodnom stoljeću, sjemenke konoplje otkrivene su više puta u skitskim grobovima. Sovijetski su arheolozi pred otprilike pedesetak godina na Atlajskom gorju otkrili skitske grobnice koje su kroz duga stoljeća bile pokrivene ledom. Uz gotovo savršeno očuvana tijela, pronašli su i bakrene posude ispunjene kamenjem, ledom i sjemenjem konoplje.

Isto tako, u Grčkoj su 1975. godine otkrivene grudice hašiša, te je donesena pretpostavka da je delfijska proročica Pitija svoja pretkazanja objavljivala pod utjecajem Marihuane. Antički liječnik Galen, jedan od najistaknutijih u to vrijeme, u drugom stoljeću govorio je i pisao kako se konoplja servirala kod gozbi u carskom Rimu radi povećanja radosti i užitka. Galen i drugi liječnici klasičnog i helenističkog doba visoko su cijenili Marihuanu, a isto je tako bila cijenjena i u srednjovijekovnoj Europi. Engleski je svećenik Robert Burton u svom slavnom djelu „Anatomija melankonije“ (eng. The Anatomy of Melancoly), objavljenom 1621., sugerirao uporabu kanabisa u liječenju depresije. Novija engleska farmakop eja iz 1764. godine preporučala je protiv upale kože obloge od korijenja konoplje, što je već bilo popularno sredstvo u istočnoj Europi.

Edinburška nova farmakopeja iz 1794. godine sadržavala je dug opis djelovanja konoplje i ustvrdila je da je ulje korisno u liječenju kašlja, spolno prenosivih bolesti i urinarne inkontinencije. Nekoliko godina kasnije, liječnik Nicholas Culpeper sažeo je sve slučajeve za koje se pretpostavljalo da je kanabis medicinski koristan.

Marco Polo opisuje kako je Hasan ibn-al-Sabbah, osnivač sekte Asasini iz 11. stoljeća, koristio hašiš da bi egzaltirao i poticao na umorstva svoje fanatične sljedbenike, koji su ubijanje nevjernika smatrali religioznom dužnošću. Najprije bi ih doveo i ponudio bi im brojne hedonističke užitke, hedonizam je uz pomoć hašiša Asasinima sličio na Raj, te im je obećao kako će, ukoliko budu izvršavali misiju, uvijek moći uživati, čak i kada umru. Asasini su bili u sukobu sa križarima i tokom jednog i pol stoljeća čitav su Istok držali u strahu i pokornosti. Ipak, prema onome što danas znamo o djelovanju hašiša, teško je u tu legendu povjerovati jer hašiš nije mogao stimulirati ratobornost niti ubilački nagon. Veća je mogućnost da su Asasini dobivali hašiš tek zato da bi „osjetili Raj“, za koji su se onda fanatično borili.

Ipak, ta zastrašujuća legenda pridonijela je zlom glasu Marihuane, koja je prati stoljećima. Filolozi ni danas nisu sigurni da li francuska riječ assassin (ubojica) ima podrijetlo od riječi hašiš ili od imena Hasan.

Marihuana je kasnije imala velik utjecaj na islamsku kulturu, a često se spominje i u pričama „1001 noć“. Poznate leteće ćilime danas možemo povezati s doživljajima koja su posljedica konzumiranja kanabisa. U islamskim se zemljama, kanabisa smatrao afrodizijakom.

Hindusima je kanabis kroz stoljeća bio univerzalni lijek, sveta biljka koja pomaže u meditaciji, „raj za siromašne“, „vodič u nebo“, „tješitelj u tuzi“.
Prvi poznati zapis o kanbisu potječe zapravo iz 2740. godine pr. Kr., a nalazio se u herbaru kineskog cara Chen Nunga. Preporučuje ga protiv malarije, konstipacije, reumatskih bolova, odsutnosti duha i „ženskih problema“ (menstrualnih bolova). Jedan drugi kineski travar preporučao je mješavinu konoplje, smole i vina kao analgetik za vrijeme operacije.

U Indiji, Marihuana se preporuča za poticanje duha, spuštanje temperature, spavanje, protiv dizenterije, za stimulaciju apetita, poboljšavanje probave, ublažavanje bolova i spolno prenosivih bolesti.

U Africi su Marihuanu koristili protiv dizenterije, malarije i drugih vrsta vrućice. Danas neka plemena liječe zmijski ugriz uz pomoć konoplje ili je puše prije rađanja djeteta.

Već je tada, kanabis bio kontroverzna biljka. Jedni su smatrali da vodi u Raj, drugi, da vodi u Pakao. Ta dilema, Pakao ili Raj, pratila je upotrebu kanabisa tisućljećima i ostala prisutna do današnjih dana. Kroz povijest postoji velik broj biljaka čiji su se učinci čas omalovažavali, čas hvalili. Uzmimo npr. kavu. Kada je 1700. godine prenijeta s Istoka u Europu, njezino je uživanje bilo kažnjivo smrću. Spominje se da je prve Europljane pušače duhana, dvojicu Kolumbovih mornara, Sveta inkvizicija spalila na lomači zbog saveza s Paklom, jer im je iz ustiju sukljao dim. Isto tako, kad je heroin uveden u terapiju, smatralo se da ne može uzrokovati ovisnost, a neki su ga liječnici preporučavali kao lijek od morfinizma. Tek je kasnije utvrđeno da je heroin jedna od najjačih droga na svijetu. Kokain se također smatrao bezopasnim. Kontroverzije oko kanabisa možemo ilustrirati kroz jedan vrlo malo poznati podatak, o tome kako se kroz povijest nije kažnjavalo samo uzgajanje i konzumiranje konoplje, već i njezino neuzgajanje. U Jamestownu, koji je bio prva stalna europska naseobina u Americi, doseljenici su kao glavnu poljoprivrednu biljku odlučili uzgajati konoplju, uglavnom radi užadi potrebnoj britanskoj mornarici (jer je tada najbolje uže bilo ono izrađeno od konoplje). 1762. godine uvedene su čak i kazne za tamošnje farmere koji konoplju nisu uzgajali.

Na vlastitim su posjedima konolju uzgajali i veliki američki predsjednici George Washington i Thomas Jefferson. Prema nekim podacima iz Washingtonova dnevnika izvode se pretpostavke da je prvi predsjednik SAD-a uzgajao konoplju i radi njezine opojne smole.

Međutim, na Zapadu se kanabis nije priznao kao lijek sve do sredine devetnaestog stoljeća. U njegovim zlatnim danima, od 1840. do 1900. godine, u zapadnoj medicinskoj literaturi objavljeno je više od stotinu rasprava koje ga preporučuju za različite bolesti i tegobe. Čak bi se moglo reći da su liječnici prije jednog stoljeća znali više o kanabisu nego suvremeni današnjice; u svakom slučaju bili bili su zainteresiraniji za istraživanje njegovog terapijskog potencijala.

Prvi zapadni liječnik koji se zauzimao za ljekovite moći konoplje bio je W.B.O´Shaughnessy , mladi profesor na Medicinskom fakultetu u Kalkuti, koji je pratio njezinu uporabu za vrijeme izbivanja u Indiji. Davao je kanabis životinjama i, nakon što se uvjerio da je to sigurno, počeo ga je primjenjivati na pacijentima oboljelim od bjesnoće, migrene, reumatizma, padavice i tetanusa. U izvještaju objavljenom 1839. godine napisao je da je otkrio kako je tinktura konoplje (otopina kanabisa u alkoholu koja se uzima oralno) učinkovit analgetik . Ujedno je bio impresioniran njezinim svojstvom opuštanja mišića i nazvao ju je antikonvulzivnim sredstvom najveće vrijednosti. Pred kraj stoljeća, osušeni vrhovi konoplje u Europi postaju priznati lijek, kojega su smatrali djelotvornim u suzbijanju gore navedenih oboljenja, isto tako i neuralgija, menstrualnih bolova a upotrebljavali su ga i kao sredstvo za smirenje.

O´Saughnessy se vratio u Englesku 1842. godine i donijeo sa sobom velike količine kanabisa, opskrbivši tako farmaceute. Liječnici u Europi i u Sjedinjenim Državama uskoro su ga počeli propisivati za razna tjelesna stanja. Kanabis je od svog dvorskog liječnika dobivala kraljica Viktorija . Godine 1854. uveden je u United States Dispensatory-u (uz upozorenje da su velike doze opasne i da je to moćni narkotik), i tada su se komercijalni preparati kanabisa mogli kupiti u dućanima. Za vrijeme stoljetne izložbe u Philadelpiji 1876. godine, neki farmaceuti su sa sobom nosili četiri ili više kilograma hašiša. U međuvremenu, razmatranja o kanabisu nagomilavala su se u medicinskoj literaturi. Gorine 1860. doktor R. R. M´Meens dao je izvještaj o otkrićima Komisije za indijsku konoplju Liječničkom udruženju države Ohio. U njemu, nakon odavanja zasluga O´Shaughnessyu, M´Meens je dao pregled simptoma i stanja za koje je provjereno da je indijska konoplja korisna, a koji su uključivali tetanus, neuralgiju, dismenoreju (bolnu menstruaciju), grčeve, bolove od reumatizma i kod rađanja djeteta, astmu, postporođajnu psihozu, gonoreju i kronični bronhitis. Kao hipnotičku drogu (koja izaziva san), uspoređuje ju je sa opijumom. Kaže kako je njezino djelovanje manje intenzivno i ne smanjuje tjelesne izlučivanje u toj mjeri, ne ometa probavu i prilično povećava apetit. Budući da je ukupni učinak konoplje manje nasilan, a omogućuje prirodniji san bez ometanja rada unutrašnjih organa, ona je zasigurno često preporučljivija od opijuma iako mu nije jednaka po snazi i pouzdanosti. Kao i O´Shaughnessy, i M´Meens je naglasio nevjerojatnu sposobnost konoplje da stimulira apetit.

U Egiptu, Napoleon zabranjuje uporabu hašišem, kao i njenu trgovinu. No, nije znao da su ga njegovi vlastiti vojnici prenijeli u Francusku. Od 1844. godine, u Parizu postoji Klub Hašišovaca (Club des Hachichens), u kojem se pušio indijski charas, koncentrirani oblik kanabisa. S klubom surađuje psihijatar Moreau. Klub hašišovaca osnovao je pjesnik Théophile Gautier (1811.-1872.), koji je zagovarao doktrinu l´art pour l´art (umjetnost radi umjetnosti). U to vrijeme javlja se i književni pokret, larpurlartizam , kojeg je Gautier bio jedan od glavnih pokretača. On 1843. godine objavljuje svoja iskustva s hašišom. Isto tako, o kanabisu je pisao i Charles Baudelaire , pjesnik koji je napisao „Cvjetove Zla“ (Les fleurs du mal), u svojemu proznom djelu „Umjetni rajevi“ (Les paradis artificles), objavljenom 1860. Gautierovi i Baudelaireovi opisi imaju neizmjernu literarnu vrijednost, to možemo sa sigurnošću tvrditi, ali, čitajući njihova djela, biti će nam teško razlučiti što je u njima stvarno doživljeno, a što je plod njihovih fantazija i literarnog preuveličavanja. Treba još dodati da su prijatelji hašiša u to vrijeme bili pisci Alexandre Dumas- otac , Honoré de Balzac, Victor Hugo, Gérard de Nerval zajedno sa slikarima; Eugéne Delacroix i Honoré Daumier.

Zanimanje za konoplju prelazi na sljedeću generaciju. Godine 1887., H .A. Hare veliča svojstvo konoplje da smiri nemir i tjeskobu te da razveseli duh nasmrt oboljelog pacijenta. U takvom kontekstu napisao je: „pacijent, čiji je najgori simptom bila duhovna strepnja, može postati sretniji, pa čak i sklon smijanju“. Vjeruje da je kanabis jednako djelotvoran analgetik kao i opijum: „Za vrijeme dok ova izuzetna droga ublažava bol katkad dolazi do vrlo neobičnog fizičkog stanja, naime, čini se da smanjenje boli potječe otud što se osjećaj boli udaljava, tako da postaje sve manja i manja, kao što bi bol u osjetljivom uhu postajala sve manja i manja dok bi se udarci bubnjeva sve više udaljavali iz dometa sluha.“ Hare je također uočio da je konoplja izvrstan lokalni anestetik, osobito za sluznicu ustiju i jezika – što je osobina konoplje koja je dobro poznata zubarima devetnaestog stoljeća.

1890. godine, britanski liječnik J. R. Reynolds sažeo je tridesetak godina iskustva koje je imao s indijskom konopljom, te je preporučio pacijentima sa staračkom nesanicom: „Kod slučajeva takve vrste, nisam našao ništa što bi bilo usporedivo s korisnošću umjerene doze indijske konoplje.“ Reynolds kaže da konoplja ostaje djelotvorna mjesecima pa i godinama bez povećanja doze.

Također otkriva njezinu vrijednost u liječenju različitih oblika neuralgije, uključujući i bolni facijalni neurološki poremećaj – tic douloureux, te je dodao da je korisna u sprečavanju napadaja migrene: „Nebrojene žrtve ove bolesti godinama su kontrolirale svoju boljku uzimajući konoplju u trenutku kada zaprijeti početak napadaja.“ Otkriva također da je konoplja korisna kod nekih vrsta padavice, protiv depresije, a ponekad i protiv astme i dismenoreje.

Potičući liječnike da nastave koristiti konoplju, doktor J. B. Mattison 1891. godine nazvao ju je drogom koja ima posebnu vrijednost u nekim bolesnim stanjima, a kojoj njezina svojstva i bezopasnost uporabe daju pravo na mjesto koje je nekada imala u medicinskoj praksi. Mattison navodi i mogućnost njezine uporabe kao analgetika i hipnotika, uz poseban osvrt na dismenoreju, kronični reumatizam, astmu, želučani čir i ovisnost o morfiju, no za njega je najvažnija upotreba kanabisa bila za liječenje „one bruke umjetnosti iscjeljivanja – migrene.“ Razmotrio je svoja iskustva i iskustva ranijih liječnika, te zaključio da kanabis ne samo što zaustavlja bol kod migrene, već i sprečava njezine napadaje.

Godinama kasnije, William Osler izrazio je svoje slaganje, rekavši da je kanabis „vjerojatno najbolji lijek za migrenu.“ Mattison je izvještaj završio u pomalo zamišljenom tonu: „Dr. Suckling mi je napisao: „Oni mladi ljudi je rijetko propisuju“. Njima je osobito preporučam. Osim što brzo djeluje, mnogo ju je lakše upotrijebiti od one suvremene štetočine, potkožne injekcije morfija, kod koje su oni mladi liječnici skloni zaboravljati na dugoročne posljedice neopreznog davanja opijata. Bilo bi lijepo kad bi mudrost koja je njihovim profesionalnim osima došla putem, donekle, nesretnog iskustva, njima poslužila da se izvuku iz narkotičkih pličina na kojima su se nasukali mnogi pacijenti. Ne tvrdim ovdje da je indijska konoplja savršena. I ona će, ponekad, zakazati. Tako je i s drugim lijekovima. ali, mnogi slučajevi u kojima ona pozitivno djeluje daju joj pravo na veliko i trajno povjerenje.“

Mattison uočio jednu stvar, a to je da je medicinska uporaba kanabisa već je 1890. godine bila u padu. Snaga preparata od kanabisa bila je suviše raznolika, a individualne reakcije na oralno konzumirani kanabis činile su se hirovitima i nepredvidivima. Još jedan razlog za zanemarivanje analgetskih svojstava kanabisa bilo je uvelike povećano korištenje opijata, nakon što je 1850. izum injekcijske igle omogućio direktno ubrizgavanje topivih lijekova za brzo ublažavanje boli; proizvodi od konoplje nisu topivi u vodi i ne mogu se lako primijeniti injekcijom. Kako se krećemo prema kraju devetnaestog stoljeća, razvoj sintetičkih lijekova poput aspirina, kloral-hidrata i barbiturata, koji su kemijski stabilniji od indijske konoplje i stoga pouzdaniji, još se više ubrzao pad kanabisa kao lijeka. Međutim, novi lijekovi imali su vrlo izražene mane, koje su na svakom koraku ostavljale svoje žrtve.

Svake godine u Sjedinjenim Državama više od tisuću ljudi umire zbog krvarenja uzrokovanog aspirinom, a barbiturati su, naravno, još daleko opasniji. Bilo je za očekivati da će se liječnici koji traže bolje analgetike i hipnotike okrenuti kanabinoidnim supstancama, osobito nakon 1940., kada je postalo moguće proučavati kemijske srodnike THC-a koji bi mogli imati stabilnije i pouzdanije djelovanje.

Na prijelazu stoljeća, dok su na Istoku ljudi upotrebljavali kanabis u tradicionalne, vjerske i druge svrhe, na Zapadu su eksperimenti sa kanabisom bili vezani uz umjetničke i znanstvene krugove.

Negdje u to vrijeme, 1893. godine, Britanski parlament osnovao je komisiju koja u više od 3000 stranica objavljuje rezultate ispitivanja i razgovora sa 1200 liječnika, kulija, fakira, jogija, voditelja azila za umobolne, seljaka, poreznika, krijumčara, oficira, trgovaca drogom i svećenika, ne bi li stekao uvid u uporabu kanabisa u Indiji. Zaključeno je da se umjerena upotreba kanabisa ne može uspoređivati sa upotrebom opijuma te sličnih droga. Ako bi je se uspoređivalo, onda se mora uspoređivati sa umjerenim pijenjem viskija. Konačni zaključak je bio da ne bi smjela doći nikakva administrativna zabrana droge. Ovakva, i mnoga druga istraživanja počela su se vršiti na prijelazu sa 19. stoljeća na 20.
No, u Sjedinjenim Državama, Zakon o porezu na marihuanu (Marihuana Tax Act) iz 1937. godine, pokapa takve pokuse. Taj zakon bio je rezultat kampanje koju je organizirao Savezni ured za narkotike pod vodstvom Harrya Anslingera („Marihuana je kriva za ubojstva, razbojstva, silovanja, krađu, moralnu degregaciju, impotenciju, delirij, ludilo, bigamiju, razvrat i za sve ostale strahote i sramote“), a u kojoj je javnost uvjeravana da Marihuana stvara ovisnost i da njezino korištenje dovodi do nasilnih zločina, psihoze i mentalnog propadanja, isto tako, korisnici Marihuane smatrali su se saveznicima sa Vragom, prišivali su im se razno-razni zločini bez ikakvog razloga, te im se nanosila i psihička i fizička bol. Podnose se izvještaji u kojima se navodi da je preko 80 posto zločina počinjenih na teritoriju SAD-a, djelo korisnika Marihuane. Tridesetih godina, Anslinger u časopisu American Magazine lansira doslovno ovu vijest: „Jedan mladi narkoman u Floridi pobio je cijelu svoju obitelj. Policija je, došavši na mjesto zločina, našla mladića kako tetura usred krvoprolića. Sjekirom je ubio oca, majku, dva brata i sestru. Izgledao je tupo, nije se sjećao da je počinio zločin. Policajci su ga poznavali kao razumnog i relativno mirnog mladića. Tražili su uzrok promjene. Mladić je priznao da se navikao pušiti nešto što su mu prijatelji zvali muggles, a to je dječji naziv za Marihuanu.“ Danas znamo da Marihuana definitivno ne potiče agresivnost niti ubilački nagon, zapravo, djeluje potpuno suprotno. Potiče razmišljanje, podiže čovjekovo raspoloženje i čini ga smirenim. Gore navedeno ponašanje čine lijekovi koje danas svrstavamo u grupu amfetamina, koji su, ironično, upravo tih godina sintetski proizvedeni i bačeni u legalnu prodaju bez ikakvih uzbuna i upozorenja. Danas ta grupa lijekova pripada najopasnijim i najštetnijim psihoaktivnim sredstvima. Isto tako, krivnja za te zločine nastoji se prebaciti na „obojene“ građane, kako su ih zvali u to vrijeme. Kampanja protiv Marihuane, pretvara se tih godina u kampanju protiv crnog, meksičkog i portorikanskog stanovništva (počinju se stvarati izrazi kao „ne-američke rase“ – a koja je to američka rasa?). Film „Ludilo trave“ (Reefer Madness ), snimljen je kao sastavni dio Anslingerove kampanje, te bi sofisticiranoj današnjici mogao izgledati kao šala, no nekoć je taj film smatran ozbiljnim pokušajem pristupanja jednom društvenom problemu, a atmosfera i stavovi koje je navodio i promicao i danas utječu na dezinformaciju naše kulture. Anslingerovu kampanju podržavaju u to vrijeme Earle i Albert Rowell, autori knjige „Na tragu Marihuane, trave ludila “. U spomenutoj knjizi doslovce pišu: „Vidjeli smo osobu u ranom stadiju upotrebe Marihuane koja izgleda kao savijena zmija čegrtuša, kao nešto što može postati opasno u djeliću sekunde. U kasnijem stadiju ta je osoba potpuno poludjela.“

Prema Zakonu o porezu na Marihuanu od svakoga tko koristi biljku konoplje za određene industrijske ili medicinske svrhe zahtijevalo se da prijavi i plati porez od jednog dolara po unci (unca=31 kg). Osoba koja koristi Marihuanu u bilo koju drugu svrhu morala je plaćati porez od 100 dolara po unci kod neprijavljenih transakcija. Oni koji to nisu poštivali bili su izloženi velikim globama ili zatvarani radi utaje poreza. Zakon nije izravno ciljao na medicinsku uporabu Marihuane – njegova svrha je bila smanjiti rekreativno pušenje. Kako bi se izbjeglo odlukama Vrhovnog suda koje su državama ostavljale pravo reguliranja većine trgovačkih transakcija, Zakon je stavljen u oblik financijskih mjera. Prisiljavajući ljude da neke transakcije marihuanom prijave a da za neke plaćaju velik porez, vlada uvodi prohibicijsku skupoću nabave te droge legalno u nemedicinske svrhe. Gotovo nehotice, taj je zakon otežao medicinsku uporabu kanabisa zbog obilne papirologije koja se zahtijevala od liječnika koji su ga htjeli koristiti. Savezni ured za narkotike nastavio je s „proturekreativnim“ odredbama koje još više doprinose razočaranju liječnika. Kanabis je uklonjen iz Farmakopeje i Državnog popisa lijekova Sjedinjenih Država 1941. godine. Čitanje zapisa sa saslušanja na kojima je taj zakon ispitivala komisija House Ways and Means prije nego što je on prihvaćen, pokazuje koliko je malo podataka podržavalo ocjenu štetnosti marihuane i koliko je mnogo masovne histerije okruživalo tu temu. Jedini svjedok koji se nije slagao bio je W. C. Woodward, liječnički odvjetnik u službi pravnog savjetnika u Američkom liječničkom udruženju (American Medical Association). On je pokušavao uvjeriti Kongres da donese manje restriktivne zakone, na temelju kojih bi budući istraživači mogli otkriti značajne mogućnosti medicinske upotrebe kanabisa. U pogledu „ovisnosti“ o marihuani, Woodward je komentirao:“Novine su na to toliko izričito privlačile pozornost, da neki temelji za njihove tvrdnje moraju postojati. Mene je, međutim začudilo što činjenice na kojima su se te tvrdnje temeljile nisu bile podnesene ovoj komisiji od strane nekog kompetentnog, s dokazima iz prve ruke. Upućuju nas na novinske članke koji se bave epidemijom ovisnosti o Marihuani.

Govore nam da Marihuana uzrokuje zločin... Međutm, još nitko nije bio doveden iz Ureda za zatvore da nam pokaže broj zatvorenika kod kojih je ustanovljena ovisnost o Marihuani. Jedino racionalno raspitivanje pokazuje da Ured za zatvore nema podataka o tome. Rekli su vam da su školska djeca veliki potrošači Marihuane. Nitko nije pozvan iz Ureda za djecu da pokaže prirodu i razmjere te navike prisutne među djecom. Raspitivanje u Uredu za djecu pokazuje da oni to nisu imali prilike istraživati i da ne znaju ništa osobito o tome. Razgovor s ljudima iz Službe za obrazovanje – koji bi svakako trebali znati barem nešto o epidemiji te navike među školskom djecom ovog okruga, ukoliko epidemija navike postoji – ukazuje da nisu imali prilike to istraživati i da ne znaju ništa o tome.“

Kongresmeni su pobliže i kritički ispitali Woodwarta o njegovom obrazovanju, odnosu sa Američkim liječničkim udruženjem i o pogledima na medicinsko zakonodavstvo u proteklih petnaest godina. Njegove primjedbe na kvalitetu i na izvore dokaza protiv kanabisa nisu ga učinile simpatičnim u očima zakonodavaca.

Njegovo svjedočenje bilo je uzaludno. Nacrt je postao Zakonom 1. oktobra 1937., Marihuana je u potpunosti zabranjena u 46 država od tadašnjih 48. Samo pušenje Marihuane tada se kažnjavalo sa 5-15 godina zatvora. Uslijedilo je još mnogo državnih zakona, isto toliko strogih i smišljenih u žurbi.
Harry Anslinger je bio glavna zvijezda toga vremena. Njegove izjave poput: „Popušite cigaretu Marihuane i sigurno je da ćete ubiti rođenog brata.“ bile su toliko uobičajene da je javnost počela histerično i slijepo vjerovati u njih. 1938. godine Reader´s Digest objavljuje njegov horor članak pod naslovom „Marihuana, ubojica omladine“. U njemu opisuje osobe koje su pobile svoje majke i očeve pod djelovanjem Marihuane i između ostalog navodi jednu od posljedica uživanja Marihuane: „ljudi gmižu po podu, laju kao psi.“
Otprilike u to vrijeme, postepeno i europske zemlje, po uzoru na „veliku Ameriku“, uključujući i Jugoslaviju, izbacuju kanabis kao lijek iz svojih farmakopeja.

Jedan od malobrojnih državnih službenika koji su razumno reagirali na pitanje Marihuane u 1930-tim bio je gradonačelnik New Yorka, Firello LaGuardia . Godine 1938. sazvao je komisiju znanstvenika sa ciljem proučavanja medicinskih, socioloških i psiholoških vidova uporabe Marihuane u New York Cityu. Tu komisiju čene dva internista, tri psihijatra, dva farmakologa, jedan stručnjak za javno zdravlje i upravitelji kaznenih, zdravstvenih i bolničkih ustanova. Svoji studiju započinju 1940. godine i podnose detaljan izvještaj o rezultatima 1944. godine, pod naslovom „ Problem Marihuane u gradu New Yorku“ (Marijuana Problem in the City of New York ). Ova, uglavnom zanemarena studija, raspršila je mnoge mitove koji su ranije pomogli prihvaćanju zakona iz 1937. godine. Komisija nije našla nikakvih dokaza za to da su veći zločinci povezani s Marihuanom, niti za to da ona uztokuje agresivno ili antisocijalno ponašanje: Marihuana nije bila previše seksualno stimulirajuća i nije uzrokovala promjene ličnosti; nije bilo dokaza o stečenoj otpornosti.
U septembru 1942. American Journal of Psychiatry objavljuje članak „Psihijatrijski aspetki intoksikacije Marihuanom“, kojeg su napisala dvojica istraživača o studiji o New Yorku, Samuel Allentuck i Karl M. Bowman. Između ostalog, Allentuck i Bowman su napisali da navika na kanabis nije toliko jaka kao navika na duhan ili alkohol. Tri mjeseca kasnije, u decembru, jedan uvodnik Journal of the American Medical Association opisao je Allentuckov i Bowmanov članak kao „pažljivu studiju“ i spomenuo potencijalne terapijske upotrebe kanabisa pri liječenju depresije, gubitka apetita i ovisnosti o opijatima.
U idućih nekoliko godina urednici tog časopsa morali su se predomisliti pod pritiskom Vlade. Od Harrya Anslingera u januaru 1943., te od R. J. Bouqueta , stručnjaka koji je radio u Odboru za narkotike Liga naroda u aprilu 1944. godine, dobili su i objavili pisma koja su potkazivala izvještaj LaGuardia. Napokon je i Američko liječničko udruženje izrazilo svoje slaganje sa Saveznim uredom za narkotike u jednom uvodniku u aprilu 1945.

„Već mnogo godina medicinski znanstvenici smatraju kanabis opasnom drogom. Međutim, njiga pod nazivom „Problem Marihuane“ (Marihuana Problems) koju su napisali članovi Komisije gradonačelnika New Yorka za Marihuanu, predstavlja nam analizu na 77 testova nad zatvorenicima, te na tom uskom i potpuno neznanstvenom temelju izvlači široke i neadekvatne zaključke koji minimaliziraju opasnost Marihuane. Knjiga je već učinila štete... Knjiga bezrezervno govori javnosti da uporaba ovog narkotika ne dovodi do tjelesne, duševne niti moralne degradacije i da stalne loše posljedice njezine kontinuirane uporabe nisu bile primijećene na 77 zatvorenika. Ova tvrdnja već je nanijela mnogo štete pitanju provođenja zakona. Državni službenici dobro će učiniti ako zanemare ovu neznanstvenu, nekritičku studiju i ako nastave Marihuanu držati prijetnjom bez obzira gdje se koristila.“

Riječima R.S. deRoppa, časopis je odustao od svoje uobičajene suzdržanosti i izrazio svoj urednički bijes svadljivim tonom. Uvodnik je bio toliko žestok da se moglo predpostaviti da su učeni članovi gradonačelnikove komisije oformili sramotni savez s vlasnicima „tea-padova“ (vlasnicima mjesta gdje su se zbog pušenja okupljali potrošači marihuane) kako bi namjerno potkopali zdravlje u gradu iskrivljujući činjenice o Marihuani. Više od četrdeset godina nakon tog uvodnika, Američko liječničko udruženje nepokolebljivo se držalo stava prema Marihuani koji je bio vrlo blizak stavu Saveznog ureda za narkotike, kao i organizacija koje su ga naslijedile. Izjave za javnost njegova Savjeta za mentalno zdravlje prečesto su doprinosile dezinformacijama i zastrašujućoj mitologiji koje okružuju pitanje Marihuane.

Sedamdesetih godina, u SAD-u je bilo, bez obzira na prohibicijsko tretiranje Marihuane, 25-30 milijuna ljudi koji su povremeno ili stalno konzumirali cigarete s Marihuanom, a prema nekim procjenama, 1972. godine bilo je 13 milijuna Amerikanaca koji su se smatrali stalnim pušačima Marihuane. Iste godine, broj prodavača Marihuane penje se na 280 000, a svi su oni bili izvan zakona, te je uhapšeno četvrt milijuna ljudi zbog prodavanja ili konzumiranja.

Iako se već godinama nije provelo niti jedno liječničko istraživanje kanabisa, vlada nije u potpunosti izgubila zanimanje. Kratko vrijeme nakon što je autor knjige iz koje vadim ove podatke, 1971. godine objavio knjigu o Marihuani, jedan kemičar koji ju je pročitao otkrio je istome da je tvrtka u kojoj radi, „Arthur D. Little Company), dobila milijune dolara od Vlade kako bi ustanovila vojne mogućnosti uporabe kanabisa. Dodao je to da nisu naišli niti na jednu, ali da su našli na nekoliko važnih naznaka terapijske upotrebe.

Vrijeme 60-ih i 70-ih godina, vrijeme je političke radikalizacije i sveopćeg bunta mladih. Glasno se traži da se zakoni, koji su donijeti zbog „ignorancije“, prilagode stvarnoj situaciji i rezultatima suvremenih istraživanja. Rezultati istraživanja, koja su u to vrijeme ponovno počinjala, pokazuju da je među pušačima Marihuane bilo manje počinitelja kriminalnih delikata nego među ostalim stanovništvom.

Za liberalizaciju zakona zalaže se popularni američki pjesnik Allen Ginsberg , u nas poznat i kao dobitnik „Zlatnog vijenca“ na Struškim večerima poezije 1986. godine. Ginsberg otvoreno piše da ludilo nije posljedica intoksikacije Marihuanom, već te simptome pokazuju oni koji zastupaju takva neprihvatljiva gledišta i brane „idiotske zakone“. „Strah od zatvora i kafkijanskog suđenja može kod mase od 25 milijuna pušača prouzročiti neke oblike kolektivne tjeskove i paranoje, a ne djelovanje same droge“, reče jednom Ginsberg. Isti pjesnik se pojavljuje i na demonstracijama i posterima u korist marihuane. Zahtijeva da se Federalni ured za narkotike smjesti u muzej voštanih figura i da svi oni predstavnici „kancerogene birokracije“, koji su godinama američkom stanovništvu prali mozak s „drogom-ubojicom“, dođu pod istragu Kongresa, da bi im se utvrdila odgovornost.

U 1960-tim, veliki broj ljudi počeo je koristiti Marihuanu rekreativno, a istodobno se pojavljuju priče iz života o njezinoj medicinskoj korisnosti, i to uglavnom ne u medicinskoj literaturi već u obliku pisama popularnim časopisima poput Playboya. U međuvremenu se zakonodavna zabrinutost u pogledu rekreativne uporabe povećala, i kongres je 1970. godine prihvatio sveobuhvatni Zakon o sprečavanju i kontroli zlouporabe droga, koji dijeli psihoaktivne droge na pet kategorija i smjestio kanabis u prvu, najrestriktivniju kategoriju. Prema pravnoj definiciji, droge prve kategorije nemaju nikakvu medicinsku uporabu, a imaju mnogo potencijala za zlouporabu, te se ne mogu sa sigurnošću koristiti čak ni pod liječničkim nadzorom. U to doba je renesansni interes za kanabis kao lijek bio već u punom zamahu. Dvije godine kasnije, 1972., NORML (National Organization for the Reform of Marijuana Laws), Nacionalna organizacija za reformu zakona o Marihuani uputila peticiju BNDD (Bureau of Narcotic and Dangerous Drugs) Uredu za narkotike i opasne droge, bivšem Saveznom uredu za narkotike, za premještanje Marihuane u drugu kategoriju, tako da bi je liječnici mogli legalno propisati. Dok su se pravni procesi ovdijali, uključile su se i druge strane, pa i Federacija za borbu protiv droge i Liječničko udruženje za liječenje AIDS-a.

Saslušanja pred Uredom za narkotike i opasne droge bila su poučna. Kako je jedan od autora knjige iz koje izvlačim podatke (Hvala mu!) želio svjedočiti o medicinskim uporabama kanabisa, opazio je pokušaje da se pentazocin (Talwin), sintetski opioidni analgetik koji je izradila tvrtka „Wintorp Pharmacauticals“, stavi u kategoriju opasnih droga. Svjedočanstva su ukazala na nekoliko stotina slučajeva razvoja ovisnosti, određen broj smrtnih slučajeva od predoziranja, te prilično mnogo dokaza o zlouporabi. No, šest pravnika iz te tvrtke, s aktovkama u rukama su istupili kako bi spriječili klasifikaciju pentazocina, ili barem kako bi postigli da ga se smjesti u neku manje sigurnu kategoriju. Djelomično su uspjeli: pentazocin je uvršten u droge četvrte kategorije, dostupne na recept uz manje restrikcije. U svjedočanstvu o kanabisu, sljedećoj drogi na rasporedu za razmatranje, nije bilo slučajeva smrti o predoziranju niti razvijanju ovisnosti – samo mnogo svjedoka, i pacijenata i liječnika, koji su svjedočili o njezinoj medicinskoj koristi. No, Vlada ga je odbila premjestiti u drugu kategoriju. Možda bi rezultat bio drugačiji kada bi neka velika tvrtka za lijekove s ogromnim financijskim sredstvima pokazala komercijalni interes za kanabis?

Odbivši peticiju NORML-a, Ured za narkotike i opasne droge propustio je sazvati javna saslušanja, kao što to zahtijeva Zakon. Razlog koji su naveli bio je taj da bi reklasifikacija te droge prekršila obveze SAD-a, odeđene međunarodnim ugovorom sastavljenim na Konvenciji Ujedinjenih naroda o narkotičkim tvarima. NORML je odgovorio u januaru 1974., podnijevši tužbu protiv Ureda. Drugi krug žalbenog suda SAD-a nije se složio s tim što je Ured odbio peticiju, te je poslao slučaj na ponovno razmatranje i kritiku i Uredu i Ministarstvu pravosuđa. U septembru 1975., policijski Odjel za borbu protiv droge, nasljednik BNDD-a, obznanio je da konvencijske obaveze ne sprečavaju rekategorizacije Marihuane, ali mu je i dalje odbijao javna saslušanja. NORML je ponovno podnio tužbu. U oktobru 1980., nakon još mnogo pravnog manevriranja, žalbeni je sud po treći put vratio na razmatranje peticiju NORML-a policijskom Odjelu za borbu protiv droga. Vlada je 1985. reklasificirala sintetički delta-9-THC (dronabinol) kao drogu druge kategorije, ali je samu Marihuanu i THC deriviran iz Marihuane – ostavila u prvoj kategoriji. Napokon je, u maju 1986., upravitelj DEA-e najavio javna saslušanja koja je sud odredio sedam godina ranije.

Ta su saslušanja počela ljeta 1986. i trajala su dvije godine. Stranke koje su tražile reklasifikaciju bile su: NORML, obrazovna organizacija osnovana 1970. koju financira članstvo, a suprotstavlja se svim zabranama marihuane, uključujući i pušenje; Savez za terapiju kanabisom, neprofitna organizacija osnovana 1980.. čiji je cilj postići da Marihuana bude dostupna na recept; Američka korporacija kanabisa (Cannabis Corporation of America), farmaceutska tvrtka osnovana s namjerom ekstrahiranja prirodnih kanabinoida za terapeutsku upotrebu kada kanabis bude smješten u drugu kategoriju i Etiopska cionska koptička crkva, koja Marihuanu smatra svetom biljkom neophodnom za svoje vjerske obrede. Ovim grupama suprotstavila se DEA, Međunarodni načelnici policije (International Chiefs of Police) i Nacionalni savez roditelja za omladinu bez droge (National Federation of Parents for Drug-Free Youth), još jedna obrazovna organizacija koju financira članstvo.
Duga saslušanja uključila su mnoge svjedoke, i pacijente i liječnike, te tisuće stranica dokumentacije. Zapisnik o tim saslušanjima predstavlja najnovije istraživanje dokaznog materijala o kanabisu kao lijeku. Administrativni sudac Francis L. Young pregledao je dokazni materijal i donio svoje službeno odobrenje 6. septembra 1988., rekavši da je „potvrda značajne manjine liječnika dovoljna da bi se uklopila u standarde trenutačno prihvatljive uporabe lijekova u Sjedinjenim Državama iz druge kategorije, kako je definira Zakon o kontroliranim supstancama“. Dodao je da je „Marihuana, u svom prirodnom obliku, jedna od najsigurnijih terapeutski atkivnih supstanci poznatih čovjeku... Nameće nam se razuman zaključak da je sigurnost uporabe Marihuane pod nadzorom liječnika prihvatljiva. Suprotan bi učinak u zapisniku bio nerazuman, subjektivan i kapriciozan.“ Young se nadovezao s preporukom: „Neka upravitelj DEA-e zaključi da biljka Marihuane kao cjeline ima trenutačno prihvatljivu medicinsku upotrebu u terapeutici Sjedinjenih Država, da njezina uporaba pod nadzorom liječnika nimalo ne krši propisanu sigurnost uporabe lijeka, te da se ona zakonski može premjestiti iz prve u drugu kategoriju.

U određivanju što „trenutačna uporaba lijekova znači“ za pravne svrhe, sudac Young prihvatio je poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice, a odbio poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice o kojoj se radilo o drogi 3,4-metilendioksimetamfetamin (MDMA). Godine 1984. DEA je smjestila ovu, prije toga nekvalificiranu drogu, u prvu kategoriju. Tome se suprotstavila grupa liječnika i nekolicina drugih koji su vjerovali da MDMA ima terapijske mogućnosti. Nakon opširnih saslušanja, sudac je odbio DEA-in stav da MDMA nema mogućnost medicinske uporabe prihvatljive u Sejdinjenim Državama i složio se sa suprotnom stranom u tome da se ona treba smjestiti u treću, a ne u prvu kategoriju. Upravitelj DEA-e odbio je tu preporuku. Suprotstavljena strana žalila se Prvom krugu žalbenog suda SAD, koji je presudio u njihovu korist, nalazeći da je potrebno formalno odobrenje za marketing preko Uprave za hranu i lijekove FDA (Food and Drug Administration), to jest DEA-in kriterij za „prihvatljivu medicinsku uporabu lijeka u liječenju u Sjedinjenim Državama“ nije prihvatljiv u terminima Zakona o kontroliranim supstancama.

Upravitelj DEA-e odgovorio je sljedećim novim kritetijima za prihvatljivu uporabu lijeka:

znanstveno određeno i prihvaćeno poznavanje njegovih kemijskih sastojaka znanstveno poznavanje njegove toksikologije i farmakologije na životinjama djelotvornost na ljudska bića dokazanu znanstvenim kliničkim pokusima općenita dostupnost te supstance i podaci o njezinoj uporabi potvrda o njezinoj kliničkoj uporabi o općeprihvaćenim farmakopejama, medicinskim referencama, časopisima i udžbenicima definiranje indikacije za liječenje znanih poremećaja prihvaćanje njezine uporabe od strane organizacija i udruženja liječnika njezino prihvaćanje i uporaba od strane značajnog dijela liječnika u Sjedinjenim Državama.

Te je kriterije odbio sudac Young u svojoj odluci o Marihuani. Upravitelj DEA-e nije prihvatio mišljenje svog vlastitog administrativnog suca i odbio je reklasificirati Marihuanu. Pravnik DEA-e je napomenuo: „Čini se da se sudac poziva na ono što se zove „značajnom manjinom liječnika“. O kolikom postotku govorite? Pola od jedan posto? Četvrtina od jedan posto?“ Upravitelj DEA-e John Lawn otišao je i dalje, nazvavši tvrdnje o medicinskoj uporabi Marihuane „opasnom i okrutnom prijevarom“. U martu 1991. tužitelji su se ponovno žalili, a u travnju je žalbeni sud okruga Columbia jednoglasno naredio DEA-i da preispita svoje standarde, sugerirajući da su nelogični i da ih Marihuana nikada ne može zadovoljiti. Ilegalnu drogu ne može upotrebljavati značajan broj liječnika niti se ona može navoditi kao lijek u medicinskim tekstovima. Kako je sud istakao: „Željeli bismo shvatiti kako bi netko mogao dokazati da je neka droga prve kategorije u općoj upotrebi ili da je općenito dostupna“. Sud je DEA-i vratio slučaj da ga pobliže objasne, no nije nikakav izravni izazov središnjoj dogmi da Marihuana nema terapijsku vrijednost. DEA je na kraju odbila sve zahtjeve za reklasifikacijom u martu 1992.

Usprkos protivljenju savezne vlade, nekoliko je pacijenata uspjelo legalno nabaviti Marihuanu u terapeutske svrhe. Državne vlade počele su na ograničen način reagirati na pritisak pacijenata i liječnika 1970-im. Godine 1978., New Meksiko je donio prvi zakon smišljen tako da Marihuana postane dostupna za medicinsku uporabu. Uslijedile su trideset tri države u kasnim 70-im i ranim 80-im godinama. Massachusets je tako 1992. godine postao trideset i četvrta država koja je donijela takav zakon, a 1994. godine, Missouri, trideset peta. Međutim, pokazalo se da je teško provoditi te zakone. Budući da pod saveznim zakonom Marihuana nije priznata kao lijek, države je mogu dijeliti samo tako da uspostave formalne istraživačke programe i da dobiju odobrenje od FDA za istraživanje novog lijeka (Investignational New Drug – IND). Mnoge države su se predale čim su službenici odgovorni za te programe suočili s redovitom noćnom morom relevantnih saveznih zakona. Pa ipak, između 1978. i 1984., sedamnaest je država dobilo dopuštenje da osmisle programe za uporabu Marihuane u liječenju glaukoma i mučnine koju uzrokuje kemoterapija. Svaki pojedini od tih programa pao je u vodu zbog mnogih problema koji su se upleli.
Uzmimo slučaj Louisiane, u kojoj je 1978. donesen zakon koji je omogućio Odboru za propisivanje Marihuane (Marihuana Prescription Board) da pregledava i odobrava molbe liječnika za liječenje pacijenata kanabisom. Odboru bi više odgovarala jednostavna procedura u kojoj bi medicinske odluke bile povjerene dotičnom liječniku, no savezna tijela nisu omogućavala uporabu kanabisa bez IND-a. To bi značilo ogromnu količinu papirologije i učinilo bi program nepodnošljivo napornim. Odbor se stoga odlučio koristiti jednim već odobrenim istraživačkim programom koji je provodio Nacionalni institut za rak, a koji se svodio na oboljele od raka koji su smjeli koristiti samo sintetski THC. Sama Marihuana nije postala legalno dostupna niti jednom pacijentu u Louisiani. Uz ta ograničenja, program se pokazao nedjelotvornim. Pacijenti su bili prisiljeni koristiti kanabis.

Samo deset država na kraju je uspostavilo programe u kojima se kakabis koristio kao lijek. Među njima je prvi najuspješniji bio New Mexico, uglavnom zahvaljujući naporima mlade Lynn Pierson, koja je bolovala od raka. Godine 1978. državno zakonodavstvo donijelo je zakon koji omogućava liječnicima da propišu Marihuanu pacijentima koji pate od mučnine i povraćanja uzrokovanih kemoterapijom. Taj je zakon kasnije promijenjen kako bi se uskladio sa saveznim odredbama o primjeni novih lijekova (IND) koje su zahtijevale istraživački program. Odmah se razvilo značajno trenje između FDA i odgovornih ljudi u programu New Mexika. FDA je zahtijevala studije s placeboima (neaktivnim supstancama) kao kontrolom; liječnici u programu New Meksika željeli su pružiti njegu bolesnim ljudima. FDA je željela napredovati polako; stavovi liječnika odražavali su hitnost potreba njihovih pacijenata. Napokon je došlo do kompromisa: pacijenti će nasumično biti stavljeni na tretman cigaretama Marihuane ili kapsulama sinetičkog THC-a. Međutim, neprestana odgađanja ukazala su služvenicima u New Meksiku da FDA nije iskrena u svojim namjerama i napetosti su počele rasti. U jednom trenutku državni su službenici razmatrali čak i mogućnost korištenja konfiscirane Marihuane, te su upitali načelnika State Highway patrole bi li im je mogao nabaviti.

U augustu 1978., Lynn Pierson, koja je poduzela herojske napore da se uspostavi milosrdni program, umrla je od raka, nikad ne primivši legalnu Marihuanu. Sada je FDA odobrila IND New Meksiku, no, opozvala je odobrenje nekoliko tjedana poslije, kada se bijes koji je okruživao Piersoninu smrt stišao. Tada su službenici New Meksika razmišljali o održavanju konferencije za tisak kako bi optužili savezne službenike za „neetičko i nemoralno ponašanje“. Napokon je program odobren, u novembru 1978.; pošiljke Marihuane bile su obećane za mjesec dana, ali nisu bile isporučene dva mjeseca.

Zamisao o nasumičnosti programa uskoro je pala u vodu. Pacijenti su među sobom raspravljali o relativno dobrim stranama dva tipa liječenja i mijenjali se međusobno kada bi to željeli; to im je ujedno davalo i osjećaj kontrole nad njegom koju su primali. Međutim, mnogi su pacijenti vjerovali, usprkos demantima NIDA-e (National Institute of Drug Abuse) Nacionalnog instituta za zlouporabu droge, institucije koja uzgaja i organizira njezino motanje u cigarete i distribuciju, da cigarete koje su primali nisu bile dovoljno jake. Država nikada nije provela neovisno ispitivanje. Neki su pacijenti napustili program kako bi kupovali kanabis na ulici za koji su osjećali da je bolji od vladine Marihuane i od sintetičkog THC-a.

Od 1978. do 1986., u New Meksiku je oko 250 oboljelih od raka primalo Marihuanu ili THC ukoliko konvencionalnim lijekovima ne bi uspjeli suzbiti mučninu i povraćanje. Za te pacijente bili su djelotvorni i Marihuana i sintetički THC, no Marihuana je bila bolja. Više od 90% ih je izvijestilo o značajnom ili potpunom oporavku od mučnina i povraćanja. U cijelom programu prijavljena su samo tri slučaja negativnih djelovanja – tjeskobnih reakcija koje su se lako rješavale običnim ohrabrivanjem.

Uspješni programi u drugim državama nalikovali su na ovaj u New Meksiku. Znalo se da je istraživanje samo maska; cilj je bio olakšati patnje. Iako se rezultati nisu poklapali s metodološkim standardima za nadzirana klinička istraživanja, oni su ipak potvrdili efikasnost kanabisa i prednost pušenja Marihuane nad oralnim THC-om. Uzgred, niti jedan program nije izvijestio da je bilo problema sa zlouporabom ili rekreativnim korištenjem THC-a ili Marihuane.
Izvještaj Ministarstva zdravlja države New York o terapijskoj uporabi kanabisa postavio je pitanje zašto se više pacijenata i liječnika nije uključilo u njujorški program. Zaključio je da postoji nekoliko razloga. Kao prvo, liječnici su bili skeptični zbog svoje ograničene prakse i iskustva. Kao drugo, birokratske prepreke su bile goleme. Kao što izvještaj kaže: „...bolnički farmaceuti i administratori žale se na papirologiju i procedure. Liječnici se žale na naporno podnošenje izvještaja i zahtjeva za primjenu. Barem šesnaest liječnika se raspitivalo o dostupnosti Marihuane, ali se nisu uključili u program jer su predvidjeli veliku količinu birokratskih procedura.“ Treća mogućnost bila je da su mnogi pacijenti i liječnici shvatili da je lakše dobiti kvalitetnu Marihuanu na ulici.
Otprilike u isto vrijeme kada su se uvodili državni programi, povećana potražnja prisilila je FDA da uspostavi IND za individualni tretman (poznatiji kao IND za milosrdnu uporabu ili Milosrdni IND), koji je omogućavao individualnim liječnicima čiji su pacijenti trebali Marihuanu, da im je daju. Proces podnošenja zahtjeva nije bio lak, jer je bio zamišljen u potpuno drugačiju svrhu – natjerati farmaceutske kompanije da budu sigurne u bezopasnost novih lijekova. Prvo bi pacijent kojem treba kanabis morao uvjeriti svog liječnika da podnese zahtjev za IND u FDA. Tada bi liječnik morao ispuniti poseban formular za DEA-u u vezi s lijekom prve kategorije. Ako bi zahtjev prošao u obje službe, tada bi liječnik morao ispuniti posebne formulare za naručivanje Marihuane u Sjedinjenim Državam – odakle ju je slala u Sjevernu Carolinu, gdje bi ju motali u cigarete koje su trebale imati istu snagu kao i ulična Marihuana (2% THC-a). Nakon toga bi NIDA otpremala Marihuanu u određenu ljekarnu koja bi morala pristati na stroge DEA-ine odredbe o osiguranju te droge.

Proces rješavanja zahtjeva trajao je četiri do osam mjeseci. I FDA i DEA-u je neprestano trebao podsjećati i rijetko bi reagirale u vremenskom razdoblju određenom zakonom. Prema Savezu za treapiju kanabisom, koji je pomagao mnogim pacijentima i liječnicima tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi ih liječnik morao ponovo podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina liječnika tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi ih liječnik morao ponovno podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina liječnika nije željela uplitati u tu papirologiju, osobito zato što ih je mnogo vjerovalo da je s propisivanjem kanabisa povezana i profesionalna sramota.
1976. godine Robert Randall postao je prvi pacijent koji je primio Milosrdni IND (pravni način da se učini iznimka u zabrani uporabe Marihuane, te da se ona legalno odobri bolesnim ljudima koji dokazano ne mogu bez nje) za iporabu Marihuane. U idućih trinaest godina vlada je nevoljko odobrila još šest. Tada su, 1989. godine, FDA preplavili zahtjevi ljudi oboljelih od AIDS-a. Sluičaj koji je privukao pozornost na apsurdne i zastrašujuće posljedice medicinske zabrane Marihuane bio je napad vlade na Kennetha i Barbru Jenks, floridski par u svojim dvadesetim godinama života koji je dobio AIDS preko transfuzije krvi dane suprugu hemofiličaru. Oboje su patili od mučnine i povraćanja i gubitka apetita uzrokovanih AIDS-om ili AZT-om (jedan od lijekova koji se daju oboljelima od AIDSA); njihov se liječnik bojao da će Barbra umrijeti od gladi prije nego je dokrajči bolest. Početkom 1989. godine, Jenksovi su doznali za Marihuanu u grupi osnovanoj za podršku ljudima oboljelih od AIDS-a. Počeli su je pušiti i godinu dana su vodili normalne živote. Osjećali su se bolje, vratili izgubljenu težinu i bili su u stanju biti izvan bolnice; Kenneth Jenks uspio je čak i zadržati svoj posao punim radnim vremenom.

Tada ih je netko prijavio. Dana 29. marta 1990., deset naoružanih pripadnika Odjela za narkotike razvalilo je vrata njihova doma u kamp kućici, prislonilo pištolj na glavu Barbre Jenks i dočepalo se dokaza o zločinu – dvije malene biljke Marihuane koju su uzgajali jer si nisu mogli priuštiti plaćanje ulične cijene droge. Uzgajanje Marihuane u Floridi je krivično djelo; Jenksovi su se suočili s pet godina zatvora . Na svom suđenju, u julu, imali su obranu utemeljenu na medicinskoj nuždi, koja rijetko kada uspijeva. Sudac je odbio obranu i osudio Jenksove, mada je odredio skraćenu kaznu. Viši je sud kasnije promijenio osudu i obrana osnovana na medicinskoj nuždi bila je prihvaćena.

Slučaj je popraćen javnim publicitetom pa su Jenksovi uspjeli dobiti Milosrdni IND. Sada se FDA našla preplavljena novim zahtjevima oboljelih od AIDS-a. Broj postojećih Milosrdnih IND-a porastao je s pet do trideset i četiri u godini dana. Početkom juna 1991., zamjenik direktora Državne službe za kontrolu dorga, Herbert D. Kleber, uvjeravao je televizijsku publiku diljem nacije da će svakome tko ima medicinsku potrebu za Marihuanom biti omogućeno da dobije Milosrdni IND. Međutim, nekoliko tjedana kasnije, James O. Mason, načelnik Službe javnoga zdrravlja objavio je da će se taj program ukinuti zato što šteti suprotstavljanju Bushove uprave uporabi ilegalnih droga. „Ukoliko ljudi primjete da Služba javnog zdravlja ide uokolo i dijeli ljudima Marihuanu, tada će pomisliti da ta stvar i ne može biti tako loša.“ rekao je Mason. „To bi davalo loš signal. Ne smeta mi da se to čini ako ne postoji niti jedan drugi način da se tim ljudima pomogne.. Ali, ne postoji niti mrvica dokaza da pušenje Marihuane pomaže ljudima s AIDS-om“.

Nakon što je devet mjeseci držala program „pod razmatranjem“, Služba javnog zdravlja ukinula ga je u martu 1992. Dvadeset osam pacijenata čiji su zahtjevi već bili odobreni, bilo je uskraćeno za obećanu Marihuanu. Trinaest pacijenata koji su već primali Marihuanu dobili su odobrenje da je nastave primati. 1996. godine, ta je brojka spala na osam. Nakon više od dvadeset godina, tijekom kojih se stotine ljudi probijalo kroz državna zakonodavstva, savezne sudove i upravne službe kako bi postigli da Marihuana bude dostupna ljudima koji pate, ovih osam ljudi jedini su za koje ona više nije zabranjeni lijek.

KANABIS I MEDICINA

Misao javnosti o medicinskom učinku Marihuane počela se javljati tek nedavno, iako se ona upotrebljavala gotovo otkako postoji čovječanstvo. Marihuana ima tisuće načina na koje se može upotrijebiti u medicinske svrhe. Dok je bila legalna, do 1937 godine, u SAD-u se prodavala kao tonik za smirenje živaca. Ipak, ljudi su koristili Marihuanu davno prije.

Ona se pojavljuje gotovo u svim poznatim knjigama učenjaka i mudraca. Označena je kao jedna od najvažnijih medicinskih tvari, nazvana je „panaceas“ što znači „izliječi sve“.

Početkom našeg stoljeća, zbog naglog porasta upotrebe morfija, aspirina te barbituata opada upotreba kanabisa. Znanstvena se medicina praktički odriče upotrebe kanabisa. Kao rezultat opće hajke na kanabis četrdesetih godina, droga je izbačena iz farmakopeje većine zemalja. U posljednjih desetak/dvadesetak godina neki liječnički krugovi ponovno stavljaju na dnevni red pitanje primjenu kanabisa.

Postoje eksperimentalni dokazi da kanabis povoljno djeluje kao lijek za mnoge bolesti. Lista bolesti na koje Marihuana može djelovati pozitivno uključuje multiplu sklerozu, rak i njegovo liječenje, AIDS i liječenje AIDSA, glaukom, epilepsiju, smirenje grčeva, depresiju, epilepsiju, migrene, astmu, pruritis, nesanice, ozbiljne bolove i smirenje kašlja, te mnoge druge.. Godine 1974. objavljena su prva istraživanja koja ukazuju na antitumorski učinak Marihuane. Isto tako, postoje i izvještaji koji dokazuju uspješnost primjene Marihuane u smirivanju napada epilepsije.
Kod mnogih indikacija propisivao se kanabis namjesto otrovnih opijuma i kloralhidrata. Tadašnji medicinski izvještaji nigdje ne spominju eventualnu toksičnost kanabisa, a nije uočeno ni razvijanje tolerancije (tolerancija kod lijekova je stanje kada lijek na pojedinu osobu ne djeluje, višim ili nižim razmjerima) kod produžene upotrebe.

Kemikalija kanabinol (eng. CanNabinol) može biti upotrijebljena kako bi pomogla ljudima koji pate od nesanice. Druga, kanabidiolna kiselina (eng. Cannabidiolic acid), uzeta iz mladih pupoljka. To je moćno sredstvo za dezinfekciju. Marihuana pomaže ljudima sa kožnim bolestima (npr. herpes). U davnoj prošlosti upotrebljavala se za liječenje bolova, listovi su stavljani u zavoje. Isto tako može biti napravljen opuštajući, ne-psihoaktivni čaj od malih stabljika Marihuane. Jedan od poznatijih učinaka Marihuane je taj, da kontrolira povraćanje i mučninu. Ukoliko rak pokušavamo liječiti kemoterapijom, vrlo je važna stvar da dobro jedemo. Ista je stvar i sa AIDS-om i AZT-om ili Foscavir-om (uzeto iz eng.). Tu se vrlo često postavljaju granice između života i smrti. Pacijenti su shvatili da je Marihuana izrazito dobra u borbi s mučninom, te, iako je ilegalna, mnogi je pacijenti koriste u tu svrhu.

Isto tako, Marihuana je dobra u borbi sa još dvije bolesti. Glaukom je druga vodeća bolest u uzrokovanju sljepoće. Sljepoću uzrokuje nekontrolirani očni pritisak. Marihuana kontrolira taj pritisak i sprečava ga. Na taj način sprečava sljepoću. Multipla skleroza je bolest gdje tjelesni imunološki sustav napada živčane stanice. Marihuana može spriječiti multiplu sklerozu u napredovanju.

Kemoterapija raka
Kemoterapija je jedan od najvažnijih metoda kojima se tretiraju osobe oboljele od raka. Kemoterapija se obavlja u više navrata, svakih nekoliko tjedana, a kemoterapijska sredstva se daju intravenozno. Sredstva koja ljudsko tijelo dobiva kemoterapijom jedna su od najmocnijih i najtoksicnijih kemikalija korištenih u medicini. Te kemikalije napadaju stanice raka, ali istodobno nagrizaju i ubijaju zdrave stanice našeg tijela. Samim time proizvode strašno neugodne i opasne popratne pojave. Sredstva koja se najcešce koriste u kemoterapiji su: cisplatin (Platinol), doksorubicin (Adriamycin), ciklofosfamid (Cytoxan), ifosfamid (Ifex) i derivati nitrogen-mustarda. Kemikalija cisplatin može uzrokovati gluhocu ili poremecaj rada bubrega. Ifosfamid može izazvati krvarenje i podljeve, ciklofosfamid oslabljuje imunitet, doksorubicin može uništiti srcani mišic. Derivati nitrogen-mustarda zbog svoje toksicnosti toliko razjedaju kožu ili bilo koje drugo tkivo s kojim budu u doticaju. Pogledajte samo sva ova imena kemikalija. Pokušajte ih samo izgovoriti, shvatiti cete koliko zastrašujuce djeluju.
Zamislite sada kako zaista zastrašujuce djeluju na ljude u kojima se nalaze. Kao što smo naveli, kemikalije se daju covjeku intravenozno. Ukoliko kemikalija procuri kroz iglu ili igla isklizne iz vene i pogodi tkivo, pacijent može izgubiti mogucnost uporabe ruke. Sjetite se samo ispadanja kose. Vecina tih lijekova uzrokuje gubitak kose. Isto tako, svaki od tih lijekova može uzrokovati drugaciju vrstu raka dok lijeci izvornu bolest. Ukoliko pogrešno doziramo lijek, riskiramo pacijentov rad bubrega, srca ili njegovo disanje. Ipak, ukoliko cemo gledati na najrazornije popratne pojave, to su gubitak teka i mucnina, te povracanje. Zamislite neprestano dizanje želuca koje traje satima, cak i danima nakon tretmana, nakon cega slijede ucestale mucnine. Prilikom povracanja mogu se dogoditi užasne stvari poput razdiranja jednjaka ili lomljave kosti. U pacijenata se javlja osjecaj gubitka kontrole nad stvarima. Taj osjecaj može biti razoran ukoliko gledamo psihicko stanje bolesnika. Isto tako, vecina pacijenata uopce ne jede jer ne mogu podnijeti pogled na hranu ili osjetiti njen miris. To uzrokuje gubitak težine i snage te volja za životom strahovito opada. Pacijentova volja opada svakim sljedecim tretmanom.

Ne volja za odlazak na tretman vec volja za život. Postoje pacijenti koji refleksno povracaju kada samo pomisle na bolnicu i bolnicko osoblje, te sve one preparate. Mnogim se pacijentima popratne pojave kemoterapije cine užasnijima od samoga raka. Tu se javlja prekid kemoterapije jer pacijenti žele svoj život natrag. Iako to za vecinu ljudi znaci smrt, oni inzistiraju na prekidu kemoterapije, samo žele živjeti ostatak svojeg života. Maleni ostatak. Ipak, mnogi pacijenti pronalaze olakšanje u standardnim antiemeticima, lijekovima protiv mucnina, kao što su proklorperazina (Compazina) ili ondansetrona (Zofrana) i granisetrona (Kytrila). Ipak, u nekim slucajevima kemoterapija i psihicko stanje bolesnika uzrokuje da lijekovi uopce ne djeluju ili prestanu djelovati nakon nekog vremena. Zofran se smatra trenutno najdjelotvornijim od standardnih antiemetika, no cesto ga se mora davati po nekoliko sati intravenoznim dripom, dok pacijent leži u bolnickom krevetu. Taj tretman stoji nekoliko stotina dolara. Samo jedan tretman. Što je sa ljudima koji si to ne mogu priuštiti? Razliciti istraživacki programi i njihovi rezultati ukazuju da Marihuana može biti izrazito djelotvorna zamjena za standardne lijekove. U jednoj studiji provedenoj na pedeset šest pacijenata kojima standardni antiemetici nisu pomagali, 78% ih se oslobodilo simptoma kada bi popušili Marihuanu.

Poznat je slucaj o osamnaestogodišnjem mladicu iz Houstona oboljelom od leukemije, koji je pružao sve veci otpor kemoterapiji raka jer više nije mogao podnositi mucninu i povracanje. Lijecnicima i obitelji bilo ga je sve teže nagovoriti da uzme lijek o kojem mu je ovisio život. Zamislite koliko je muke potrebno osamnaestogodišnjaku da izgubi volju za životom. Ipak, jednog dana na opce iznenadenje svih mladic se složio s uzimanjem lijekova i od tada nije pružao otpor kemoterapiji. Priznao je da je pušio Marihuanu dvadeset minuta prije svake terapije. Marihuana je eliminirala svaki poriv na povracanje, pa cak i najblažu naznaku mucnine. Ovo je bilo spomenuto u literaturi 19. stoljeca. Jednom je malenom djecaku dijagnosticirana akutna limfaticna leukemija u julu 1967. godine. Nadam se da mi autor knjige iz koje izvlacim podatke nece ovo zamjeriti. Taj mali djecak tada je imao deset godina. Prvih nekoliko godina dobro je podnosio terapiju u bolnici. Isto tako, podnosio je ostanke u bolnici. No 1971. godine poceo je uzimati prvi od lijekova koji izazivaju tešku mucninu. Djecak je bio jedan od pacijenata koji nije mogao kontrolirati anti-reakcije na lijekove. Povracao bi kratko vrijeme nakon tretmana i nastavio bi imati porive mnogo sati poslije. Jednom je njegova majka predložila njegovom ocu da djetetu daju malo Marihuane. Otac se nije složio zbog protuzakonitosti i drugih cimbenika.

Ipak, jednog dana otac se iznenadio kada je došao u posjetu djecaku, neposredno prije kemoterapije. Majka i djecak bili su, za razliku od uobicajenih situacija pred kemoterapiju, potpuno opušteni. Cak su se i šalili na ocev racun. Kasnije su mu odali tajnu. Tog jutra su na putu prema klinici nabavili su malo Marihuane od prijatelja. Kada je otac vidio koliko je dobro njegovu sinu, uslijedilo je olakšanje. Niti se bunio dok su mu davali lijek, niti je uslijedila ikakva mucnina i povracanje. Na putu kuci bio je gladan, a naveo sam maloprije kako kemoterapija ubija volju za gladi. Došavši doma, zapoceo je svoje uobicajene aktivnosti umjesto da ode u krevet, što je bio uobicajen postupak prije nego je otkrio Marihuanu. Roditelji nisu mogli vjerovati. Otac više nije zabranjivao sinu da puši marihuanu, što je objasnio i doktorima. Tako se desilo da se doktor koji se brinuo o Dannyjevoj terapiji sam uvjerio u korisnost Marihuane. Djecak je doživio i proživio posljednju godinu svojeg života koristeci Marihuanu prije svake kemoterapije, što mu je zaista olakšalo tu posljednju godinu.

Doktor je zamolio oca (koji je i sam bio doktor) da mu se pridruži u pisanju izvještaja glavnom doktoru, kojeg je to zainteresiralo da provede prvi klinicki pokus o uporabi kanabisa u kemoterapiji raka. Izraelski su istraživaci prije desetak godina otkrili da je još jedan kanabinoid, delta-8-THC, srodnik delta-9-THC s manjim psihoaktivnim potencijalom, efikasno sprijecio mucnine i povracanja u osmero djece izmedu tri i petnaest godina koja su patila od razlicitih hematoloških (krvnih) vrsta raka. Za vrijeme kemoterapije, delta-8-THC bio je u potpunosti djelotvoran uz zanemarive popratne pojave. Isto tako, Marihuana je dobra u borbi sa još dvije bolesti. Glaukom je druga vodeca bolest u uzrokovanju sljepoce. Sljepocu uzrokuje nekontrolirani ocni pritisak. Marihuana kontrolira taj pritisak i sprecava ga. Na taj nacin sprecava sljepocu. Ocna jabucica mora biti savršeno okrugla kako bi pravilno foukusirala svjetlost na mrežnicu. Njen oblik se održava pritiskom unutrašnje tekucine, ocne vodice.

Ukoliko se desi da oko proizvodi previše tekucine ili su kanali kroz koje ta tekucina ide zacepljeni, raste tlak koji može oštetiti ocni živac, koji prenosi podražaj iz oka u mozak. Glaukom napada 1.5 posto populacije u dobi od pedeset godina i oko 5 posto u dobi od sedamdeset godina. Gotovo 13.5 miliona ljudi u svijetu pati od poremecaja glaukoma, a zastrašujuc je podatak da svake godine od njega oslijepi 80 000 ljudi samo iz Amerike (u Americi ima gotovo milion oboljelih od glaukoma).
Ovaj podatak nam govori kako je glaukom drugi vodeci uzrok sljepoce u svijetu. Vecina su glaukomi otvorenog kuta ili obicni kronicni glaukomi, u kojima se kanali postupno sužavaju i tlak unutar oka polagano raste. Posljedica je gubitak perifernog vida, koji može doci potpuno neprimjeceno, a onda se pretpostavlja velika razvijenost bolesti. Kako bi izbjegli nepovratnu štetu, potrebno je rano otkriti bolest i pažljivo je pratiti i kontrolirati intraokularnni tlak. Danas se glaukom lijeci najcešce kapima za oci koje sadrže beta-blokatore poput timolola (Timoptic) i koje smanjuju aktivnost epinefrina (adrenalina). Ti lijekovi su prilicno efikasni, no, mogu imati vrlo neugodne popratne pojave: izazivaju depresiju, otežavaju astmu, usporavaju rad srca i povecavaju opasnost od srcanih problema. Kapi koje su slicne adrenalinu mogu takoder biti efikasne u lijecenju glaukoma, ali mogu nadražiti bjeloocnicu i pogoršati visoki tlak i srcane bolesti. Miotici su lijekovi koji sužavaju zjenicu, kao što je pilokrapin. Oni se isto tako mogu prepisati za glaukom, iako danas nešto rjede. Miotici su uglavnom sigurni za srce i respiratorne i probavne sustave, ali mogu izazvati zamucen vid, oštetiti nocni vid, i stvoriti ocnu mrenu. Isto tako, pacijentima se mogu davati inhibitori, odnosno tablete koje sadrže inhibitore karboanhidraze, a taj lijek može izazvati gubitak apetita, mucninu, proljev, glavobolje, utrnuce i drhtanje, depresiju i umor, bubrežne kamence i, iako rijetko, smrtonosan poremecaj krvi. Pedeset posto ljudi oboljelih od glaukoma ne može podnositi popratne pojave svih ovih lijekova. Jedan od najnovijih lijekova protiv glaukoma je latanoprost (Xalatan). Taj lijek smanjuje intraokularni tlak povecavajuci drenažu ocne vodice, umjesto da uspori proizvodnju te tekucine. Isto tako povecava smedu pigmentaciju u šarenici kod približno 7 posto pacijenata koji ga koriste, pa tako izaziva postupnu promjenu u boji njihovih ociju.

Otkrice da Marihuana smanjuje intraokularni tlak dogodilo se slucajno, za vrijeme pokusa u UCLA-u (University of California Los Angeles), Ocnom institutu Jules Stein, provedenog kako bi se ustanovilo širi li Marihuana zjenice. Policija je tvrdila da je to navodno širenje znak intoksikacije Marihuanom i stoga dobar temelj za pretraživanje i uhicenje gradanina. Subjekti istraživanja bili su normalni dobrovoljci koji su pušili Marihuanu koju uzgaja vlada. Za vrijeme pušenja, provodilo se fotografiranje njihovih ociju i otkriveno je da su im zjenice blago sužene, ne proširene. Isto tako, oftamološko ispitivanje pokazalo je da Marihuana smanjuje suzenje ociju i intraokularni tlak. Daljnji pokusi su ukazali na slicno djelovanje kod pacijenata s glaukomom. Marihuana je smanjivala intraokularni tlak u prosjeku na cetiri do pet sati, bez bilo kakvih indikacija na štetna djelovanja ili vizualnu funkciju u gradi oka. Pod utjecajem Marihuane zjenice su normalno reagirale na svjetlost, a isto tako nisu bili oštenceni niti oštrina vida, prelamanje svjetlosti, periferna vidna polja, binokularni vid i percepcija boja. Sve je bilo u najboljem redu. Istraživaci su zakljucili da bi Marihuana mogla biti korisnija od konvencionalnih lijekova i da vjerojatno radi drugacijim mehanizmom. Ovaj zakljucak je potvrden daljnjim eksperimentiranjem. Ucinak na intraokularni tlak pojavljuje se kada se Marihuana puši ili kada se THC uzima oralno. U jednom proucavanju, devetnaest pacijenata je pušilo Marihuanu trideset pet dana, a drugih je dvanaest pušilo devedeset cetiri dana bez razvijanja tolerancije u njezinom djelovanju na intraokularni tlak i bez ikakvog pogoršanja vida. Isto tako, neka su istraživanja pokazala pozitivan ucinak na lokalno primanje kanabisa (npr. kao kapi za oci).

Nažalost, preparati Marihuane koji bi odgovarali lokalnoj primjeni još nisu proizvedeni. Padavica Padavica je stanje u kojem odredene moždane stanice postaju abnormalno osjetljive i spontano se prazne na nekontrolirani nacin, što uzrokuje napadaj. Generalizirani napad padavice zove se još grand-mall. Tada se abnormalne stanice nalaze na obje strane mozga i njihovo pražnjenje stvara konvulzije (snažno stezanje mišica). U apsans napadajima opce moždano pražnjenje izaziva gubitak svjesti, no ne i konvulzije. Parcijalni su napadaji posljedica abnormalnog pražnjenja u nekom izoliranom dijelu mozga i mogu ali ne moraju izazvati promjenu u stanju svjesti. Parcijalni napadaji koji uzrokuju promjenu u stanju svijesti, poznati su kao složeni parcijalni napadaji, a uzrokovani su oštecenjem na sljepoocnom (temporalnom) ili ceonom (frontalnom) režnju moždane kore. Oni su ranije bili znani kao psihomotorni napadaji jer simptomi ukljucuju i motornu aktivnost (grimase i uzastopni pokreti ustiju ili ruku vrlo su uobicajeni). Kad se pretjerano uzbudenje stanica ogranici na vrlo maleno podrucje, oboljeli od padavice može imati neobican osjecaj vec videnog, vrtoglavice, straha ili može osjecati cudan miris bez izvora. Ovo iskustvo poznato je kao aura. Ono može, ali i ne mora biti popraceno punim, složenim parcijalnim napadajem. Lijecenje padavice uglavnom se odvija ljekovima protiv konvulzija, medu kojima se nalazi karbamazepin (Tegatol), fenitoin (Dilantin), valporoicna kiselina (Depakote), fenobarbiton, primidon (Mysoline), etosuksimid (Zarontin) i klonazepam (Klonopin).

Ovi lijekovi pomažu pacijentima u oko 70% slucajeva. Daljnjih 10% pronalazi pomoc u nekoj od njihovih kombinacija. Ipak, žarišni napadaji i padavica sljepoocnog režnja slabo reagiraju na te lijekove. Isto tako, vrlo su zabrinjavajuce popratne pojave lijekova protiv konvulzija, kao što su omekšavanje kostiju, anemija, oticanje desni, dvostruki vid, gubitak kose, glavobolja, mucnina, smanjeni libido, impotencija, depresija i psihoza. Predoziranje ili reakcije nepodnošenja mogu dovesti do gubitka koordinacije pokreta, kome, pa cak i smrti. Za antikonvulzivna svojstva kanabisa zna se još od davnih vremena. Ona su istraživana i u 19. stoljecu; ovakva terapijska upotreba Marihuane jako jako je zanemarena u posljednjih sto godina. Jedna od rijetkih iznimki bio je kratki clanak koji su napisali J. P. Davis i H. H. Ramsey, a koji je objavljen 1949. godine. Oni su proucavali djelovanje dvaju srodnika tetrahidrokanabinola na petero hospitaliziranie djece s teškom grand mall padavicom koja se nije mogla adekvatno kontrolirati standardnim lijekovima protiv konvulzija, fenobarbitonom i fenitoinom.
Cetvero se djece gotovo u potpunosti oslobodilo napadaja, a peto ih se potpuno oslobodilo. Isto tako, postoji nevjerojatno velik broj slucajeva kod kojih su ljudi ublažili ili potpuno uništili napadaje padavice. O tome, kao i o mnogim pozitivnim ucincima Marihuane vlade država danas šute. Multipla skleroza Multipla skleroza je bolest gdje tjelesni imunološki sustav napada živcane stanice. Marihuana može sprijeciti multiplu sklerozu u napredovanju. Multipla skleroza je poremecaj kod kojega su djelici mijelina, tj. zaštitne ovojnice živcanih vlakana u mozgu i u kralježnici uništeni, a normalno funkcioniranje samih vlakana je prekinuto. To je zapravo imunološka reakcija kod koje sustav tjelesne zaštite postupa s mijelinom kao sa stranim tijelom. Simptomi se obicno pojavljuju u ranoj odrasloj dobi, a zatim odlaze i vracaju se nepredvidljivo godinama. Postoje napadaji koji traju od nekoliko tjedana do par mjeseci, a bolest se u vecini slucajeva nikada ne povlaci u potpunosti. Na kraju, uz postupno pogoršanje tjelesnog stanja nastupa i potpuna nemoc. Povratak bolesti mogu uzrokovati povrede, upale ili stres.

Prosjecno vrijeme preživljavanja kod te bolesti je trideset godina, ali neki pacijenti propadaju mnogo brže dok se neki stabiliziraju nakon nekoliko napadaja. Simptomi multiple skleroze ovise o tome koji je dio središnjeg nervnog sustava napadnut demijelinacijom. Kako mozak i kralješnica upravljaju cijelim tijelom, bolest se može pojaviti gotovo bilo gdje. Neki od uobicajenih simptoma su zujanje, utrnuce, pogoršan vid, teškoce u govoru, bolni mišicni grcevi, gubitak koordinacije i ravnoteže, umor, slabost ili paraliza, drhtanje, gubitak kontrole mjehura i/ili debelog crijeva, upale urinarnog trakta, konstipacija, cirevi na koži i teška depresija. Do sada nije poznat niti jedan djelotvoran nacin lijecenja multiple skleroze. Kortikosteroidi pružaju odredeno ublaženje akutnih simptoma, ali uz to uzrokuju dobivanje na težini, a ponekad i psihicke poremecaje. Lijekovi koji se najcešce koriste protiv mišicnih grceva su diazepam (Valium), baklofen (Lioresal) i dantrolen (Dantrium). Diazepam i ostali benzodiazepini, koji se moraju davati u velikim dozama, izazivaju pospanost i mogu razviti ovisnost. I dantrolen i baklofen imaju marginalnu medicinsku korisnost. Baklofen je sedativ i ponekad izaziva omamljenost, slabost ili konfuziju. Dantrolen je posljednje utocište zbog potencijalno smrtonosnog oštecenja jetre; pored toga, ima mnoge druge popratne pojave, poput pospanosti, omamljenosti, slabosti, opcenito lošeg stanja organizma, abdominalnih grceva, proljeva, poremecaja u govoru i vidu, napadaja, glavobolja, impotencije, tahikardije, promjenjivog krvnog tlaka, klinicke depresije, mišicnog reumatizma, osjecaja gušenja i konfuzije.
Razumljivo je da mnogi pacijenti ne mogu podnositi neposredne popratne pojave standardnih lijekova i da se zabrinjavaju kod dugorocnih ucinaka. Prijatelj ima multiplu sklerozu. Kada mu je ustanovljena, bilo je prekasno za poduzimanje obecavajucih operacija. Jedan doktor uputio ga je na terapiju protiv neuritisa. Bolest je u godinu dana toliko uznapredovala da je otišao drugom doktoru, koji mu je dijagnosticirao multiplu sklerozu. U samo nekoliko tjedana, sa 85 kila težina mu je skocila na 150. Život mu se sveo na depresiju, krevet i crne misli. Nije bio u stanju citati, pisati, vidjeti, kretati se. Tjelesna težina konstantno mu se povecavala. U onim kratkim trenucima kada je bolest popustila, dolazili bi mu prijatelji, koji bi ga zajedno sa ženom i djecom pokušali oraspoložiti. Jedne je veceri sa drugovima zapalio Marihuanu, dugo vremena nakon što je posljednju put pušio, još u vrijeme kada je bio zdrav. Tu vecer mogao je normalno i bez poteškoca razgovarati, kretati se, cak se i smijao bez poteškoca. Jutro je donijelo bolnu stvarnost natrag, bolest je ucinila svoje i nekoliko mjeseci ga je držala prikovanog uz krevet.

Tada je, nakon tri mjeseca, zapalio Marihuanu, ne bi li ga na trenutak izvukla iz depresije koja ga je pocela ozbiljno ubijati. Tu je vecer osjetio nevjerojatno poboljšanje. Mislio je da je poboljšanje izazvano lijekom koji mu je i nabio tu težinu, a na koji je trošio citavo bogatstvo. Bivalo mu je opet sve gore i gore. Vid mu se u potpunosti gubio. Krevet je bilo njegovo jedino prebivalište.
Njegova djeca nisu mogla prepoznati vlastita oca. Ponovno je zapalio, u trenucima najveceg ocaja, kada je prestao uzimati bilo kakve lijekove. Pušio je nekoliko tjedana, svaki dan. Nije osjecao nikakvu ovisnost o Marihuani, jedino što je osjecao bilo je poboljšanje. Jednog su ga dana, za vecerom, njegova djeca i toliko draga žena ugledali kako stoji na vratima kuhinje. Zbog gubitka snage u mišicima, bio je prisiljen sjediti. U sljedecih nekoliko tjedana izgubio je dvadesetak kila, mogao je hodati, citati, pisati, bio je živ. Nakon toga, opet je, ne znajuci ni sam zašto, dao priliku ACTH-u, lijeku. Prestao je uzimati Marihuanu. Zbog tog pokusa, umalo je izgubio život. Kilaža mu se opet povecala i nastavila rasti. Izgubio je vid, multipla skleroza napadala ga je svom snagom. Odlucio je. Marihuana je pobijedila i od tog dana redoviti je konzument Biljke. Danas teži 90 kila, vidi i može stajati na jednoj nozi zatvorenih ociju. Danas piše, smije se, igra se sa djecom, živi svoj život. Multipla skleroza nije nestala, ali Marihuana mu je dala šansu da nastavi sa borbom. Danas može trcati, vježbati i normalno voditi ljubav sa ženom. Može pružiti djeci da imaju oca kojega su nekad imali. Živ je. U ovom i u drugim slucajevima postoje ociti, iako nepisani dokazi o tome da Marihuana ne samo da ublažava simptome multiple skleroze – mišicne grceve, drhtanje, gubitak koordinacije mišica, kontrolu mjehura i nesanicu, vec i zaustavlja napredak bolesti. Sjemenke Marihuane vrlo su lako probavljive i mnogi ljudi koji imaju problema s probavom uzimaju sjemenke koje dobivaju od svojih doktora. Isto tako, one su jedine sjemenke koje sadrže u sebi ulja sa gotovo niti malo zasićenim mastima, te kao dodatak hrani mogu smanjiti rizik od srčanih bolesti. Upravo zbog tih ulja, ptice, koje jedu sjemenke žive duže.

Ulja koja se mogu dobiti iz biljke opskrbljuju tijelo sa važnim masnim kiselinama.
Lijekovi za vrlo teške bolesti ponekad koštaju jako puno novaca i teško ih je dobiti. Neki recepti imaju vrlo opasne i štetne nuspojave. Lijekovi na bazi Marihuane vrlo su jeftini, sigurni i lagani za pravljenje. Mnogo ljudi misli da lijek dronabinol treba upotrebljavati umijesto Marihuane. Dronabinol je imitacija jedne od kemikalija koja se nalazi u Marihuani i može djelovati pozitivno na mnoge bolesti, no postoje veliki problemi sa ljekovima na bazi dronabinola i mnogi pacijenti koji su ih upotrebljavali tvrde da Marihuana liječi bolje.

Prvi problem vezan uz dronabinol je taj da ga je teže izraditi. Mnogi doktori ne vole prepisivati dronabinol, a mnoge ljekarne ne vole ga imati u ponudi jer zahtijeva veliku papirologiju. Druga stvar, dronabinol dolazi u pilulama pa ga osobe koje imaju problema s povraćanjem ne mogu uzimati. Konačno, budući da je dronabinol jedna od brojnih kemikalija u Marihuani, jednostavno je neupotrebljiv za neke bolesti. Mnogi pacijenti ne vole nuspojave koje se javljaju kod lijekova na bazi dronabinola jer ne sadrže smirujuće kemikalije kao Marihuana.

Britanski farmakolog J. D. P. Graham u svojoj knjizi „Kanabis i zdravlje“ (eng. Cannabis and Health) opisuje perspektivnu upotrebu kanabisa kao lijeka budućnosti. On vjeruje da za terapijski primjenu kanabisa ima mnogo indikacija u gerijatriji, neurologiji i psihijatriji, opstetriciji, ginekologiji, gastroenterologiji, onkologiji, oftamologiji, kod bubrežnih i respiratornih bolest, te kod hipertenzije.

Paraplegija i kvadriplegija
Paraplegija je bolest koja se javlja u obliku slabosti ili paralize mišiæa u donjem dijelu tijela. Ona je izazvana bolešæu ili ozljedom u srednjem ili donjem dijelu kralježnice. Ako se povreda nalazi bliže vratu, paraliza tada zahvaæa i ruke i noge te dolazi do kvadriplegije. Paraplegija i kvadriplegija èesto su popraæene bolovima i grèevima u mišiæima. Standardni lijekovi koji se koriste u borbi protiv ove dvije bolesti su opioidi protiv bolova uz baklofen i diazepam protiv mišiænih grèeva. Mnogi paraplegièari su otkrili da kanabis ne samo što ublažava bol na naèin koji je sigurniji od opioida, veæ im uz to efikasno smanjuje trzanje mišiæa i drhtanje.

AIDS
Epidemija AIDS-a u SAD-u zapoèela je 1981. godine. Tada je kod pet homoseksualaca otkriven neobjašnjiv veliki deficit imuniteta koji su iskorištavale oportunistièke upale (mikroorganizmi koji su inaèe bezopasni, ali postaju opasni kad je ošteæen sustav imuniteta). 1984. otkriveno je da virus ljudske imunodeficijencije (HIV) uzroènik AIDS-a. Iako se širenje AIDS-a meðu homoseksualcima usporilo, struènjaci sa sigurnošæu tvrde da æe se bolest širiti još stotinama godina. Od AIDS-a oboljevaju svi, žene i djeca, kao i heteroseksualci i homoseksualci; a bolest se najbrže širi kod ljudi koji intravenozno zlorabe drogu i meðu njihovim seksualnim partnerima.
Vrijeme inkubacije (izmeðu zaraze i razvoja simptoma) je razlièito, no, u prosjeku traje otprilike osam do deset godina. Najvjerojatnije je da æe sve zaražene osobe na kraju oboljeti. Oportunistièke upale i neoplazme (rak) mogu se lijeèiti standardnim naèinima, a i sam se virus može napasti antivirusnim lijekovima meðu kojima je najpoznatiji zidovudin (AZT). Nažalost, AZT smanjuje proizvodnju crvenih krvnih zrnaca u koštanoj srži, smanjuje broj bijelih krvnih zrnaca. Uz to, ima jako mnogo štetnih posljedica na probavni sustav. Ponekad izaziva jake muènine, što poveæava opasnost od smtri jer može doæi do izgladnjivanja.
Nužno je da pacijenti s AIDS-om trebaju održavati svoj apetit i tjelesnu težinu jer su u opasnosti od propadanja. Uz to, dobar apetit mnogo poveæava kvalitetu života. Konzumenti Marihuane dobro znaju da Marihuana poveæava apetit; ne samo što su od nje gladniji, nego i uživaju u okusu i zadovoljstvu uzimanja hrane. Taj je uèinak pokusno dokazan u više navrata. 1971. godine, u jednoj studiji, èetiri grupe ispitanika primale su ili ekstrakt Marihuane, ili alkohol, ili dekstroamfetamin ili placebo nakon što bi postile dvanaest sati. Zatim bi im nudili mlijeène frapee i tražili od njih da kažu koliko su gladni i koliko uživaju u hrani. Osobe koje su uzele Marihuanu bile su gladnije i više su jele. One osobe koje su uzele dekstroamfetamin nisu bili toliko gladni i jeli su manje; uèinak alkohola bio je zanemariv. Moæ Marihuane da poboljša apetit ponovno je dokazana u jednoj studiji 1986. godine. Devet je osoba pušilo dvije do tri placebo cigarete dnevno, a zatim su prešli na cigarete Marihuane prosjeène snage. Njihovo uzimanje hrane znatno se poveæalo.

Sindrom propadanja kod AIDS-a, što je uobièajen, a èesto i smrtonosan rezultat zaraze HIV-om, definira se kao gubitak 10 ili više posto tjelesne težine iz neobjašnjivih razloga. FDA je odobrila samo dva lijeka za njegov tretman. Prvi je Megace (megestrol acetat), hormon koji se èesto koristi za reguliranje menstrualnog ciklusa, za lijeèenje endometrioze (poremeæaja u materniènoj sluznici) ili za stimulaciju apetita. On je tek umjereno efikasan kod pacijenata s AIDS-om, a ima i odreðeni broj popratnih pojava, osobito nakon kronièe uporabe. Drugi odobreni lijek je Marinol (dronabinol). U najranijoj studiji, 70% pacijenata koji su ga uzimali dobili su na težini. U studiji koja je uslijedila, uèinak dronabinola provjeren je kod 139 pacijenata koji su izgubili apetit uslijed AIDS-a, te smršavjeli dvije i pol kile ili više. Nasumièno su predodreðeni za primanje ili placeboa ili dronabinola dvaput na dan tijekom šest tjedana. Kod onih koji su uzimali dronabinol, muènina se smanjila, a raspoloženje i apetit su narasli. Njihova je težina u prosjeku ostala ista, a 22% ih je dobilo dvije i pol kile ili više. Pacijenti koji su uzimali placebo izgubili su u prosjeku pola kile, a samo ih je 10% dobilo dvije i pol kile ili više. Popratne pojave dronabinola bile su blage do umjerene. Istraživaèi su zakljuèili da je to siguran i uèinkovit tretman za gubitak apetita povezan s gubitkom na težini kod ljudi oboljelih od AIDS-a. Meðutim, za mnoge su popratne pojave donabinola neugodne ( u najranijoj studiji 20% ih je odustalo), a veæina ih više voli pušiti kanabis kada im je dostupan.

Hronični bolovi
Teški hronièni bolovi obièno se lijeèe opioidnim narkoticima i raznim sintetièkim analgeticima, no ti lijekovi imaju mnoga ogranièenja. Opioidi razvijaju ovisnost i toleranciju. Najèešæe korišteni analgetici su aspirin, acetaminofen i nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID-i), poput ibuprofena. Ti lijekovi ne razvijaju ovisnost, ali èesto nisu dovoljno snažni. Pored toga, imaju ozbiljne toksiène popratne pojave, meðu kojima su i krvarenje èira na želucu i opasnost od ošteæenja jetre ili bubrega. Ovi lijekovi mogli bi biti odgovorni za 76 000 hospitalizacija i za više od 7 600 smrti godišnje, i to samo u SAD-u. Ljudi koji mnogo piju (više od 1,8 decilitara alkohola na dan) osobito su osjetljivi na gastrointestinalna djelovanja NSAID-a. Acetaminofen se sve èešæe propisuje umjesto njih jer on uglavnom štedi probavni trakt, ali zato je umjesto toga može izazvati ošteæenje jetre ili zastoj rada bubrega ako se duže vrijeme redovito koristi.
Buduæi da je poznato kakva su ogranièenja opioida i neadiktivnih sintetskih analgetika, bilo je za oèekivati da æe se specijalisti za bolove još jedanput osvrnuti na kanabis, no medicinska literatura ima malo naznaka njegova razmatranja sve do 1975. godine, kada je provedena jedna od malobrojnih suvremenih studija o kanabisu kao sredstvu za ublažavanje boli na Sveuèilištu u Iowi. Istraživaèi su naslijepo davali oralni THC ili placebo pacijentima hospitaliziranim zbog raka koji su imali jake bolove. THC bi ublažio bolove na nekoliko sati u dozama toliko niskim kao 5-10 mg, a na još duže vrijeme u dozi od 20 mg. U tolikoj kolièini i pod tim okolnostima, THC se pokazao i kao dobar sedativ. Imao je manje fizièkih popratnih pojava od drugih analgetika u opæoj uporabi.
1975. godine kanadski su istraživaèi prouèavali analgetski uèinak pušenja marihuane u normalnih subjekata, od kojih je polovica veæ ranije veæ koristila Marihuanu. Njihova tolerancija boli izazvane pritiskom na nokat ruènog palca znaèajno se poveæala nakon pušenja Marihuane, a analgetskiuèinak je bio veæi u iskusnijih potrošaèa.

Migrena
Migrena je jaka glavobolja koja traje satima ili èak danima. Praæena je vizualnim smetnjama ili muèninom i povraæanjem, ili i jednim i drugim. Napadaji se obièno ponavljaju. Migrenu, kod osoba koje su joj sklone, može pokrenuti stres, odreðena vrsta hrane i odreðeni tipovi osjetnih podražaja. Ona se obièno javlja prije dvadesete godine i rijetko nakon pedesete. Tri puta èešæe napadaji se migrene dogaðaju ženama nego muštakrcima. Postoji nekoliko tipova migrene. Obièna migrena, kod koje je bol pulsirajuæa i èesto se javlja samo s jedne strane glave, no, to ne mora biti pravilo. Migrenu obièno prate muènina i povraæanje, a pojaèava je bilo kakva kretnja ili zvuk. U relativno rijetkoj klasiènoj migreni, napadaj poèinje poremeæajima u vidu, no ponekad zna poèeti i vrtoglavicom, slabošæu na jednoj strani tijela, zvonjavnom u ušima, žeði, umorom ili osjeæajem prijeteæe kobi. Te simptome prati jaka glavobolja na jednoj strani s osjetljivošæu na svijetlo, a èesto i s muèninom i povraæanjem. Klasièna migrena takoðer se može zakomplicirati drhtanjem, utrnuæem, slabošæu ili paralizom razlièitih dijelova tijela. Isto tako, jedan tip glavobolje u srodstvu s migrenom je cluster glavobolja. To je tip glavobolje kod koje se neko vrijeme glavobolja uèestalo javlja, da bi zatim nestala na duže vrijeme, a nakon toga javlja se ponovno.

Postoje lijekovi koji se uzimaju za osloboðenje od napadaja migrene, ili za dugoroènu prevenciju napadaja. Brojne su kemikalije derivirane iz ražene glavice, gljivice koja raste na raži. One su vrlo uèinkovite u zaustavljanju napadaja u ranom stadiju; derivati ražene glavice smanjuju djelovanje serotonina. Kad se glavobolja potpuno razvije, opioidi se mogu upotrijebiti za ublažavanje boli. Novi lijek za migrenu je sumatriptan (Imitrex), koji takoðer smanjuje uèinak serotonina. On uglavnom ima manje popratnih pojava od ergotamina, ali u mnogo pacijenata uzrokuje zastrašujuæu bol u grudima. Uz to, pacijenti moraju nauèiti kako da si sami ubrizgavaju potkožne injekcije, jer sumatriptan nije toliko uèinkovit kad se uzima oralno. Lijekovi propisivani za prevenciju kroniène migrene su metisergid, beta-bloketeri, bloketeri kalcijevih kanala, klorpromazin i steroid prednizon. Deset do dvadeset posto ljudi s migrenom ne nalazi nikakvo olakšanje u tim lijekovima, a mnogo više ih ima nepotpuno izljeèenje ili trpi ozbiljne popratne pojave.

U devetnaestom stoljeæu, kao što je navedeno u èlanku o Povijesti Marihuane, ona je bila visoko cijenjena kao lijek protiv migrene. No, ta tema je nedirnuta u medicinskoj literaturi dvadesetog stoljeæa. No, danas znamo da Marihuana ima moæ ukloniti nuspojave lijekova ili èak zaustaviti djelovanje migrene. Mnogi ljudi svjedoci su uèinka Marihuane. Neki su se borili s migrenom preko 20 godina, gotovo bezuspješno, prolazeæi od bolnice do bolnice, trošeæi ogromne novce na lijekove, èije nuspojave nisu mogli trpiti. Nakon što su probali Marihuanu, lijekovi su im postali podnošljivi, Marihuana je uklanjala posljedice lijekova, a mnogo ljudi doživjelo je koristeæi Marihuanu, potpunu kontrolu nad bolesti.

Pubertetski prištevi, bubuljice
Drug kojeg poznajem èitav svoj život ima problema s prištevima. Gotovo po cijelom licu i leðima ima prištiæe zbog kojih ima problema vezanih uz samopoudanje, moral i raspoloženje uopæe. Ponekada mu prištevi iskoèe toliko jako da se ne može brijati. Znam koliko su mu teški ti trenuci. Gotovo nikada ne izlazi van, ne druži se. Mogu reæi, on to potvrðuje, da mu je socijani život gotovo na nuli. Ja sam jedan od onih ljudi koji smatraju da je Marihuana „Healing of the Nation“ (Lijek nacije). Vrlo èesto vršim pokuse kako bih otkrio korisna djelovanja biljke. Jedan dan, drugu je bilo mnogo loše. Svrbila gaj e brada, nije se mogao obrijati zbog prišteva. Toliko se svrbio da mu se upalilo cijelo lice. Morao je na iæi dežurnome doktoru u tri sata u jutro.
Lijekovi koje koristi gotovo da mu i ne pomažu. Postoje periodi, i to vrlo kratki, kada se prištevi malo povuku, ali sto je sve nezamjetno. Na lijekove troši mnogo novaca.
Tog jutra, nazvao me. Isprièao mi je što se desilo prošlu noæ. Sjetio sam se Marihuane i pomislio da mu možda ona može pomoæi. Nikada nisam imao problema s prištevima, ali tu i tamo naðe se pokoji kapitalni primjerak. Imao sam tu „sreæu“ da je na mojem licu bio tu i tamo pokoji prišt. Skuhao sam par listova Marihuane, ostavio da se lonac potpuno ohladi i zatim se umio nekoliko puta u vodi u kojoj su bili skuhani listovi. Svaki puta pustio bih da se lice osuši i onda ponovno. Za par sati, pogledao sam i otkrio da se onih par prišteva djelomice ili potpuno povuklo. Bio sam presretan jer postojala je moguænost da æu moæi pomoæi drugu da se barem malo oslobodi prišteva.

Nazvao sam ga kako bi mu opisao svoj pokus i rezultate. Odmah je pristao da navratim kod njega i da pokušamo obaviti moj pokus na njemu, što smo i uèinili. Nekoliko sati kasnije, èuo sam nešto kao sretan vrisak iz kupatila. Drug se pogledao u ogledalo i nakon mnogo vremena vidio je svoje lice. Prištevi se nisu u potpunosti povukli, ali njegovo lice izgledalo je mnogo mnogo bolje.
Èuo sam se danas sa tim istim drugom. Pitao me kad idemo van. On, koji do prije mjesec dana nije izlazio, pitao je i požurivao mene, da idemo van. Pa si vi mislite.

Izvorni tekst možete pročitati na:https://forums.vutra.org/content/197-marihuana-i-medicina.html

utorak, 16. kolovoza 2011.

DOZIRANJE ULJA

Prvi tjedan se pije tri puta po 1 kap jedan sat prije jela.
Drugi tjedan se pije tri puta na dan po 2 kapi jedan sat prije jela.
Treći tjedan se pije tri puta na dan po 3 kapi jedan sat prije jela.
Terapiju nastaviti sa po 3 kapi jedan sat prije jela do izlječenja ili povlačenja bolesti.

Kapi piti razrijeđene u malo vode, čaja, soka ili hrane.

U slučaju bolova ili bilo kakvih nuspojava od kemoterapije, zračenja itd popiti po još 2 dodatne kapi.
Nakon tri tjedna maksimalna doza je do 20 kapi dnevno.

Pošto je ulje jako gusto i koncentrirano prije uporabe ga morate držati 10 do 15 minuta u vrućoj vodi.
Ukoliko se desi da ulje ne možete otopiti otvorite bočicu ili tubu te dozirajte na vrh čačkalice veličinu zrna riže. U krutom stanju veličina zrna riže u potpunosti zamjenjuje 1 kap.

Ulje čuvati na tamnom mjestu a najbolje u dobivenoj ambalaži.
Rok uporabe ulje nije ograničen osim ako se sipa u drugu ambalažu ili drži na svjetlom i toplom mjestu.

Terapije koje ste primili ili čete primiti od liječnika obavezno nastavite koristiti. Eventualno ako primijetite trenutno poboljšanje terapiju koju koristite možete postepeno smanjivati ali nikada ne smijete naglo prekidati.

Mir i svako dobro Vam želim…

UZ KONZUMACIJU SAMOG ULJA SVAKAKO VAM PREDLAŽEMO DA PREĐETE NA ULJNO PROTEINSKU PREHRANU PREMA DR. JOHANNI BUDWIG

KONTAKT: hempoil.eu@gmail.com

PRIPREMANJE ULJA

ULJE OD KONOPLJE

Za one koji su gledali dokumentarac "Run from the Cure", ovdje bi trebali biti svi odgovori na pitanja o proizvodnji vlastitog ulja. Preporučujem da ljudi uzgajaju vlastitu konoplju bilo u malom zatvorenom prostoru ili van. Vlastiti uzgoj će otkloniti veliku cijenu po kojoj dileri prodaju marihuanu. Cijena marihuane može varirati od dilera do dilera, isto kao i njena kvaliteta. Za sve nove ljude u uzgoju konoplje neophodno je obrazovanje putem dobre knjige ili video materijala.

Pažnja:
Ulja koje prodaju dileri mogu imati razne nečistoće i imati malo THC-a ili uopće ga ne imati. Iz mojeg iskustva, većinu ulja od konoplje koja su dostupna na ulici trebalo bi izbjegavati za medicinsku primjenu. Proizvedite vlastito ulje ili imajte nekoga kome možete vjerovati da proizvodi vrlo čisto, visoko kvalitetno ulje.

Koliko proizvesti i uzeti?
Obično se od 500 grama osušenih vrhova konoplje proizvede oko 60g (55 - 60 mL) visoko kvalitetnog ulja. Ta količina ulja izlječiće sve ozbiljnije tumore: prosječna osoba može konzumirati tu količinu unutar tri mjeseca. To ulje je vrlo potentno pa osoba mora početi tretman sa malim dozama. Kapljica ulja veličine pola zrna riže, dva ili tri puta na dan je dobro za početak. Poslije 4 ili 5 dana, počnite povećavati svoju dnevnu dozu vrlo postepeno. Kako vrijeme prolazi, tijelo povećava toleranciju na ulje i može se uzeti sve veća količina. U slučajevima kada je osoba u velikim bolovima, preporučujem da se doza naglo poveća dok se bol ne ukloni. Visoko kvalitetno ulje zaustavlja bol i kada morfijum nije djelotvoran. Ulje se može koristiti i na vanjske povrede za zaustavljanje boli unutar par minuta.

Da li će me učiniti 'high'?
Slijedeći prethodno opisano doziranje, mnogi ljudi mogu uzeti puni tretman i nikad ne biti 'high'. S obzirom na marihuanu, postati 'high' je šala, čak i onda ako je osoba uzela preveliku dozu ulja, efekt se brzo povuče i ne ostavlja nikakvu štetu. Nikada niko nije umro zbog korištenja lijeka od marihuane.

Da li ću postati ovisan?
Ulje od konoplje ne prouzrokuje da vaše tijelo žudi za još. Ulje ne prouzrokuje ovisnost, bezopasno je i efikasno u praktički svim medicinskim stanjima.

Je li to isto što i ulje od sjemena konoplje?
NE! Ovo je ulje od konoplje, izrađeno od vrhova i malih listova biljke konoplje. To je osnovno ulje te biljke. Trgovine zdrave hrane prodaju ulje napravljeno od sjemenja konoplje koje se često krivo poistovjećuje sa uljem od konoplje. Premda je ulje od sjemenja konoplje vrlo korisno, ono ne sadrži dovoljno THC-a da bi imalo bilo kakav efekt na rak ili druge ozbiljnije bolesti.

Je li konoplja i marihuana isto?
Riječ marihuana je jedna od preko 400 slengova koje se koriste širom sveta za jednu te istu biljku - konoplju. Jesu li sve vrste konoplje iste?
Kada kupujete ili uzgajate konoplju, nabavite vrstu koja proizvodi što veći postotak THC-a. Da biste dali energiju nekome ko pati od depresije, preporučujem neku dobru sortu Sative. Za većinu ostalih medicinskih stanja, preporučujem da se koriste Indica sorte. Indica sorte opuštaju ljude i daju im više odmora i sna.

Kako da koristim ulje?
Visoko kvalitetno ulje može se konzumirati isparivanjem, jedenjem ili koristiti izvana. Dodajte ulje u kreme kod korištenja izvana.

Gdje mogu dobiti informacije o izradi ulja?
Postupak je opisan u dokumentarcu "Run From The Cure". Postupak u dokumentarcu se može opisati kao grub, ali ulje koje je tako proizvedeno izliječiće rak. Ovaj lijek bi trebao biti proizveden u kontroliranom okruženju, koristeći opremu za destilaciju. Većina ljudi ne razumije destilaciju i nema pristup potrebnoj opremi. To je razlog zašto je u dokumentarcu opisana jednostavnija metoda s kojom svako može proizvesti ulje. Kao i u dokumentarcu, ponovo napominjem da ovaj proces, ako se ne radi pravilno može biti opasan i ne preuzimamo odgovornost ako se iznesene informacije pogrešno upotrebe.

Moj postupak:
Početni materijal:
Ja obično radim sa oko 500 g. kvalitetnih vrhova konoplje. Vi možete koristiti samo oko 30g. 30g će proizvesti oko 3 - 4 grama ulja. Količina proizvedenog ulja variraće od vrste do vrste, ali sve imaju nevjerojatan efekt u liječenju.

1. Stavite potpuno osušeni biljni materijal u plastičnu posudu.

2. Natopite materijal sa otapalom/rastvaračem kojeg koristite. Mogu se koristiti razni rastvarači. 1 Osobno koristim čistu naftu ali kanta od 170l košta oko 360€. Možete koristiti 99% izopropilni alkohol koji možete naći u lokalnim apotekama. Alkohol apsorbira više klorofila iz biljnog materijala nego nafta. To prouzrokuje da ulje napravljeno uz pomoć alkohola ima tamniju boju, ali ne smanjuje potenciju ulja za neki značajniji postotak. Eter, nafta, butan i mnoga druga otapala mogu proizvesti ulje koje je žuto ili prozirno. To čini da ulje izgleda bolje ali tamno ulje može biti jednako potentno. Ako je postupak izveden pravilno, u ulju neće biti ostatka otapala ili će ga biti vrlo malo. Konzumirao sam ulja proizvedena uporabom raznih otapala tokom 8 godina bez štetnih posljedica. Trebaćete oko 8 litara otapala da bi odvojili THC od pola kilograma biljnog materijala. 500ml otapala bi trebalo biti više nego dovoljno za odvajanje THC-a od 30g biljnog materijala.

3. Izgnječite biljni materijal koristeći čisti (bez kemikalija) drveni štap ili neki slični alat.

4. Dodavajte rastvarač tako dugo dok biljni materijal ne bude potpuno potopljen. Biljni materijal gnječite štapom. Dok to radite THC se odvaja od biljnog materijala u rastvarač.

5. Radite taj proces oko 3 minuta.

6. Prelijte mješavinu ulja/rastvarača bez biljnog materijala u drugu posudu. Upravo ste izvukli oko 80% THC-a iz biljnog materijala.

7. Drugo ispiranje - Ponovo dodajte otapalo u biljni materijal i gnječite još 3 minute da izvadite preostalih 20% THC-a.

1 Otapalo (rastvarač) je tekućina koja otapa (rastvara) drugu tekućinu, plin ili drugu materiju, a rezultat otapanja se naziva otopina (rastvor). Najčešće otapalo u svakodnevnom životu je voda. Ostala otapala su uglavnom organski spojevi. Otapala obično imaju nisku točku ključanja te dosta lako isparavaju, te ih je lako ukloniti destilacijom. Kada se upotrebljavaju otapala, potrebno je izabrati takva otapala koja ne stupaju u kemijske reakcije s spojevima koja se otapaju, odnosno moraju biti inertna. Dalje, otapala se mogu dodavati radi izvlačenja (ekstrakcije) nekih tvari iz smjese. Primjer za to je spravljanje čaja, gdje prokuhana voda izvlači korisne sastojke iz lišća i time omogućuje iskorištavanje tih sastojaka. Koncentracija otopine je količina otopljenih materija u određenoj količini otapala. Rastvorljivost je maksimalna količina određene materije koju je moguće otopiti u određenom otapalu na datoj temperaturi. Prilikom rastvaranja supstanci vrijedi empirijsko pravilo: Slično se rastvara u sličnom, dakle, polarne molekule se obično dobro rastvaraju u polarnim rastvaračima (npr. voda, metanol), a nepolarne u nepolarnim (heksan, benzen). Mjerilo polarnosti otapala je njegova dielektrična konstanta.

Otapalo Kemijska formula
Točka ključanja
Dielektrična konstanta
Gustoća

Nepolarna otapala
Heksan CH3-CH2-CH2-CH2-CH2-CH3 69 °C 2.0 0.655 g/ml
Benzen C6Hr 80 °C 2.3 0.879 g/ml
Toluen C6H5-CH3 111 °C 2.4 0.867 g/ml
Dietil eter CH3CH2-O-CH2-CH3 35 °C 4.3 0.713 g/ml
Hloroform CHCh 61 °C 4.8 1.498 g/ml
Etil acetat CH3-C(=O)-O-CH2-CH3 77 °C 6.0 0.894 g/ml
Polarna aprotonska otapala
1,4-dioksan /-CH2-CH2-O-CH2-CH2-O-\ 101 °C 2.3 1.033 g/ml
Tetrahidrofuran (THF) /-CH2-CH2-O-CH2-CH 2-\ 66 °C 7.5 0.886 g/ml
Dihlorometan (DCM) CH2O2 40 °C 9.1 1.326 g/ml
Aceton CH3-C(=O)-CH3 56 °C 21 0.786 g/ml
Acetonitril (MeCN) CH3-CEN 82 °C 37 0.786 g/ml
Dimetilformamid (DMF) H-C(=O)N(CH3)2 153 °C 38 0.944 g/ml
Dimetil sulfoksid (DMSO) CH3-S(=O)-CH3 189 °C 47 1.092 g/ml
Polarna protonska otapala
Acetatna kiselina CH3-C(=O)OH 118 °C 6.2 1.049 g/ml
n-Butanol CH3-CH2-CH2-CH2-OH 118 °C 18 0.810 g/ml
Izopropanol (IPA) CH3-CH(-OH)-CH3 82 °C 18 0.785 g/ml
n-Propanol CH3-CH2-CH2-OH 97 °C 20 0.803 g/ml
Etanol CH3-CH2-OH 79 °C 24 0.789 g/ml
Metanol CH3-OH 65 °C 33 0.791 g/ml
Formijatna kiselina H-C(=O)OH 100 °C 58 1.21 g/ml
Voda H-O-H 100 °C 80 1.000 g/ml


8. Prelijte mješavinu ulja/rastvarača u posudu koja već sadrži prvu mješavinu koju ste prethodno napravili.

9. Bacite biljni materijal iz kojeg ste upravo izdvojili THC.

10. Prelijte mješavinu ulja/rastvarača kroz filtar za kavu u čistu posudu.

11. Isparite rastvarač (kuhanjem). Primijetio sam da posuda za rižu vrlo dobro isparava rastvor. Ja imam posudu koja se može podesiti na dvije razine - jako i slabo - i može primiti preko 2l mješavine ulja/rastvarača.

12. Dodajte mješavinu u posudu do 3/4 zapremine.
Budite sigurni da se nalazite u dobro provjetrenoj prostoriji i uključite ventilator da ispiri pare rastvora. Pare su vrlo zapaljive. Budite sigurni da se nalazite podalje od vručih elementa, iskri, cigareta, itd. To može prouzročiti požar.

13. Uključite posudu i namjestite je da jako grije.

14. Dodavajte mješavinu u posudu kako se nivo spušta sve dok sva mješavina ne završi u posudi.

15. Kada je sav rastvor gotovo ispario dodajte par kapi vode u mješavinu. Količina vode koju ćete dodati zavisi koliko ste imali biljnog materijala na početku. Ako proizvodim ulje od pola kilograma dobrog biljnog materijala, obično dodam oko 10 kapi vode.

16. Kada je u posudi ostalo oko 25mm mješavine ulja/rastvora, stavite rukavice i lagano vrtite posudu (da se promiješa rastvor).

17. Vrtite posudu dok rastvor ne ispari. Par kapi vode pomaže kod isparivanja ostatka rastvora i donekle čuva ulje od prejakog zagrijavanja. Kada rastvor ispari moja posuda automatski se prebacuje na niže zagrijavanje. To sprečava opasnost od prevelikog zagrijavanja ulja. Temperatura ulja nikada ne bi smela preći 140 C.

18. Stavite rukavice i uklonite ulje iz posude.

19. Oprezno prelijte ulje u manju čistu metalnu posudu.

20. Stavite tu posudu na dehidrator ili na neki uređaj koji lagano greje kao grijač za kavu. Može potrajati nekoliko sati ali će voda i rastvor ispariti iz ulja. Kada više nama nikakve aktivnosti na površini ulja, lijek je spreman za upotrebu.

21. Prelijte vruće ulje u bocu; ili kako prikazuje video - u plastičnu špricu. Spremanje ulja u špricu čini ga lakšim za rukovanje.

Kada se ulje ohladi postaje kao gusta mast. Neke vrste konoplje proizvešće vrlo gusto ulje i mogli bi imati problema pri istiskanju iz šprice. Ako se to dogodi stavite špricu u toplu vodu par minuta prije upotrebe.
Za sve vas koji ćete početi koristiti ulje od konoplje kao lijek evo par jednostavnih činjenica: Ulje će sniziti krvni pritisak, i ako uzimate lijekove protiv visokog pritiska možda ćete otkriti da vam oni više nisu potrebni. Isto vrijedi i za dijabetičare.
Video sam da ulje od konoplje liječi dijabetičare do tog nivoa da im inzulin više nije potreban. Ja nisam doktor i nemam pravo govoriti ljudima šta bi trebali da čine. Lično ne prihvaćam nikakvo liječenje protiv raka koje se danas koristi u službenoj medicini. Ne preporučujem da se ulje od konoplje koristi zajedno sa kemoterapijom. Koji je smisao praviti vlastiti lijek ako dozvoljavate da vas službena medicina masovno truje?
Iz mog iskustva sa lijekom od konoplje, otkrio sam da većina farmaceutskih lijekova više nije potrebna kada osoba jednom počne koristiti ulje od konoplje. Čini se da kombinacija ulja od konoplje i većine ostalih prirodnih lijekova ide vrlo dobro, ali imao sam par izvještaja ljudi koji su probali uzimati ulje zajedno sa farmaceutskim lijekovima i iskusili bol u trbuhu, itd. Svi su problemi nestali kad su ljudi prestali da uzimaju propisane lijekove.

Svakome ko će upotrijebiti ove informacije da pomogne voljenima želim dobrodošlicu u svjet prave medicine. Ponovo upozoravam da budete vrlo oprezni kada isparavate rastvor jer su pare vrlo zapaljive. Budite sigurni da se nalazite podalje od vručih elementa, iskra, cigareta, itd. To može prouzročiti požar. Želim vam sreću i zdravlje. Topli pozdrav,

Rick Simpson.